Pomozi mi, Bože

Džabe su prizivali Onog Gore, nije mogao ni on da im pomogne.

Moj višedecenijski drugar, koji pati od boljke otkrivanja rariteta i pričanja o muzičarima za koje ovde niko nije čuo, uvalio mi je svoje najnovije pulene. Volim i ja da pronađem muzičke dragulje, ali to se dešava slučajno, a ako nešto od toga na šta nabasam zavređuje veću pažnju, sednem i napišem tekst za blog. Za sistematično istraživanje anonimnih muzičara koji su stvarali pre nekoliko decenija nemam vremena ni živaca, jer odavno živim u sadašnjosti, pa ne stižem ni da ispratim sve ono novo što se objavljuje, a interesuje me.

A za White Witch do sada nisam nikada čuo.

Sa omota diska me gleda grupa kosijanera sa početka sedamedeseih, pa očekujem da čujem neku hard rock kljačinu no zbunjuje me nalepnica na samom disku. Izdavač je Capricorn Records što me odmah asocira na južnjački rock jer su oni izdavali neke meni veoma drage ljude poput The Allman Brothers Band, The Marshall Tucker Band, Delberta McClintona, Outlaws, Dixie Dregs… Bilo pa prošlo, od svih pobrojanih danas ponekad potegnem samo Delberta i Allmane.

Puštam disk bez neke preterane motivacije i kako odmiče ne malo da sam iznenađen. Ovi tipovi nikakve veze nemaju sa gore pomenutima. Zvuče veoma engleski, a Amerikanci su, i strašno se trude da prizovu svoje nesumnjive uzore. Black Sabbath i Deep Purple sa Ianom Gillanom su prva asocijacija koja mi pada na um posle nekoliko pesama.

Uzgred, listam i propratni tekst koji neke stvari objašnjava. Tupavo odabrano ime grupe je trebalo da asocira na “belu magiju”, nasuprot “crnoj” koju su promovisali Black Sabbath i slični, a White Witch su imali običaj da pričaju na početku koncerata da je njihova misija “da donesu dobro tamo gde je nekada bilo zlo; ljubav umesto mržnje i mudrost umesto neznanja…”.

Vrlo naivno, zar ne?

White Witch (1972)Utešno, momci znaju da sviraju i imaju neke zanimljive ideje tako da preslušavanje materijala nije naporno. Problem je žanrovska nedefinisanost i koketiranje sa različitim uticajima, pa verujem da im je glavna prepreka bila sama diskografska kuća za koju su objavili svoja dva albuma. Ovakvu grupu, jednostavno, ne znaš kako da reklamiraš.

Dok se debitantski album može smatrati prvim korakom u traženju identiteta grupe sa vidljivim potencijalom, naslednik je nastavio istim putem. Pojedine pesme su pokušaji imitacije već etabliranih štićenika Capricorna, a sa takvim repertoarom u tako elitnom društvu nisu imali šta da traže. Negde pročitah da im se drugi album tako loše prodavao da su momci iz diskografske kuće plastiku pretopili kako bi štampali solo album Dickeya Bettsa. Smile with tongue out

“Help me Lord” je jedna od najboljih pesama koju su snimili. Zanimljiva je aranžmanski jer su u prvom planu maštovito svirane klavijature i pametno korišćenje novog instrumenta (Moog sintisajzera), kao i odlično pevanje. Utisak kvari idiotski tekst koji sadrži i stih “Fight when there is no cause/I think we’ve reached the final menopause”.

U ovakvim slučajevim ni Bog ne pomaže, ma koliko ga prizivali.