Autobiografska

Tog čoveka nije moguće zaustaviti. A i zašto bi to iko poželeo: sam je iskovao i zaradio svoj fantastični uspeh. Čak, nema nikakve ljutnje što on poslednjih 25 godina, zapravo, samo reciklira svoju staru muziku.

Ne mogu tačno da kažem šta je tome razlog, ali iako sam odavno bio svestan muzike tog čoveka u vremenu kad je bio na vrhuncu slave, sa tolikim tiražima da je u njih bilo pomalo teško verovati, držao sam ga podalje od sebe. Njegove ploče je imao svaki drugi poznanik sa kojim sam razmenjivao mlađahna diskografska iskustva, znao sam bar nekoliko njegovih pesama koje se nisu skidale sa radija, ali svejedno: odlučio sam da imam pametnija posla. Doslovno prvi nosač zvuka sa njegovom muzikom u mojoj fonoteci bila je jedna audio kaseta zbog koje je moj drug Ajgor, bez oklevanja na moju molbu, ponovo sklopio svoju u stranu sklonjenu hi-fi liniju i snimio na nju sadržaj kompilacije na duplom vinilu koji je imao.

A kada sam najzad pažljivo preslušao tu kompilaciju, usledio je drugi šok, ništa manji od onog koji je izazvalo prvo preslušavanje svog tog sadržaja u jednom cugu.

Naime, tek tada sam saznao da je Billy Joel kompletan autor muzike, tekstovaa i aranžmana duž celog svog diskografskog opusa. A nije da se nije mešao i u studijsku produkciju, mada je kao producent formalno potpisao samo jedan album.

Onaj Gore je bio izuzetno izdašan prema tom čoveku kad je delio talenat; valjda je u poslednjem trenutku shvatio da je preterao, pa mu dao izgled pobesnelog žapca; stvarno bi bilo previše da je ispao i zgodan poput Jamesa Bonda. Hot smile

Razvoj Billyja Joela kao jednog od ključnih autora pop-rock muzike srednje struje na Istočnoj obali nije bio baš tako brz: prvi komercijalni uspeh koji realno odgovara kapacitetu muzike koju je stvarao postigao je tek petim albumom The Stranger (1977), posle šest godina solo diskografske karijere u kojoj je do tada uspeo da postigne uspeh tek u uskom AOR segmentu tržišta. Međutim, kockice su se tada najzad sklopile na pravi način i došlo je do karakterističnog efekta naknadnog potresa: ne samo da je šesti album 52nd Street (1978) stigao na prvo mesto Billboardove top-liste i doneo mu dve Grammy nagrade, nego je nastala retroaktivna potražnja za njegovom ranijom fonografijom. Od tog časa do dana današnjeg, Billy Joel nije samo solidan pevač i pijanist – on je muzička institucija Istočne obale SAD.

Sva je istina da Joel nije ničim značajnim doprineo svojoj karijeri više od 25 godina, još od 1993. Taj faktički zastoj kreativnosti traje duže nego što je trajao njegov kreativni period. Međutim, potražnja za njegovom muzikom ne prestaje; po tom pitanju je zajebao i Steely Dan. Svako malo se, tobože, povlači, pa ga nema više na sceni, pa se vrati posle tri do pet godina, pa zakaže 12 koncerata u nizu u Madison Square Gardenu (i tako prešiša Springsteenov rekord od 10 koncerata u nizu u čuvenoj hali), pa najavi i za jedno prepodne rasproda pet stadiona po Americi, pa iz čistog hira najavi i održi 20 dobrotvornih koncerata… I sve to, sa strane gledano, izgleda kao da je to najlakša stvar na svetu, kao da drugačije ne bi ni moglo da bude.

Baš nedavno čitam, Billy Joel se sprema na seriju koncerata po Americi i Evropi ovog leta. Nisam proveravao, a ne bi me čudilo: ako ti koncerti nisu već rasprodati, to će se uskoro desiti. Najveći spektakl se očekuje na novom stadionu Wembley u Londonu, 22. juna; da nije toliko kretenski skupo da se aranžira pohod na takav koncert, pohodio bih ga iz čiste znatiželje.

Piano Man (1973)
Billy Joel – Piano Man (1973). Ovaj album postavlja standarde karijere koja je sledećih dvadeset godina imala samo uzlaznu liniju. Autorska i izvođačka kompletnost koju je Joel demonstrirao u naslovnoj numeri malo puta su viđeni čak i na tako sofisticiranom muzičkom tržištu kakvo je ono na Istočnoj obali SAD.

Piano Man” je naslovna numera drugog albuma Billyja Joela, objavljenog potkraj zanimljive 1973. godine. Prema Joelovim rečima, svaki stih u pesmi ima realno utemeljenje u iskustvu koje je stekao nešto ranije, svirajući nekoliko meseci kao dežurni pijanist u nekom ćumezu u Los Anđelesu, gde je pobegao na nekoliko meseci zbog problema sa prethodnim izdavačem. Joel u tim stihovima demonstrira narativnu veštinu koja je na granici veštine najboljih bitnik-majstora. A blesavi tročetvrtinski ritam engleskog valcera predstavlja besprekornu podlogu za kotrljajuću harmoniju izrazito radiofonične melodije. Singl je veoma dobro prošao na radiju, bez obzira na nešto duže trajanje (čak i skraćena verzija traje četiri i po minuta, što je preko granice koju su radijski DJ-evi tog vremena tolerisali), a plasman na 25. mesto Billboardove liste singlova jasno je govorio da sa tim imenom treba tek računati.

Tako je i bilo.