O, ženo

U pokušaju da plasiraju svoje ideje, neki umetnici potajno jure za slavom. Malobrojni otvoreno rade protiv mogućnosti da postanu slavni, što njihovo delovanje čini još intrigantnijim.

Moj virtuelni prijatelj Dimče je iz Velesa koji više nije Titov. Profesionalni je muzičar i, normalno, strastveni kolekcionar. Prošlog leta je krenuo da izbacuje fotke omiljenih vinila svoje fonoteke, što je kod ljudi sličnih njemu izazvalo refleksni grč u stomaku. Bogme, imalo se šta videti, po nešto za svačiji ukus, a mene je iznenadio albumima Michaela de Albuquerquea. Odmah sam priupitao Dimčeta da li ih ima u nekom lako razmenjivom digitalnom formatu, no on nije mogao da mi pomogne oko toga. Ovakvi albumi su i inicijalno štampani u malim tiražima i retko ko ih se seti da ih ponovo izda na CD-u.

A ja ne mogu da putujem u drugu državu ne bih li ih čuo. I don't know smile

Kako mi je Dimče rekao da su oba albuma koje ima odlični, odmah sam nazvao tetku. Iako ona zna i radnje koje prodaju second hand vinile, nije mi mogla pomoći. Na osnovu par klipova na Cevki nisam baš mogao da steknem neki utisak o čemu se radi na albumima, pa mi je ostalo da povremeno siđem u internetsko podzemlje ne bi li crv znatiželje prestao da radi. I onda se, neočekivano, desilo…

U nekoj od ruskih starinarnica pronašao sam snimke. Nisu baš najbolji, ali su bili dovoljni za informaciju. I, znate šta: Dimče je bio u pravu. Oba albuma su vrlo zanimljiva, vredni pažnje i prava je šteta što su, praktično, “nevidljivi”. Baš kao i njihov autor.

O samom Albuquerqueau i njegovoj muzičarskoj karijeri gotovo da nema nikakvih podataka. Njegovo ime sam zapazio na prvim albumima grupe ELO, na kojima je svirao bas gitaru, pevao i bio autor par pesama. U jedinom intervjuu sa njim koji sam pronašao, on se više zeza sa novinarom nego što priča dogodovštine, ali objašnjava zašto je napustio grupu u trenutku kada su počela da im se otvaraju vrata stadiona. Iako nije bio sklon rokerskom životu (sex, droge & alkohol), od lepše polovine je dobio ultimatum: turneje ili ja.

Verujem da se gospođa već posle godinu dana, kada su ELO počeli da pune stadione, pokajala. Nyah-Nyah

We May Be Cattle But We've All Got Names (1973)No, ima tu i nečega drugog. Slušajući prvi album originalnog i duhovitog naslova We May Be Cattle But We’ve All Got Names (1973), ne mogu da se otmem utisku da je Michael vezan za drugu vrstu muzike – njegovo komponovanje i pevanje bliže su Marvinu Gayeu nego Beatlesima. Druga stvar koja me je iznenadila je da je, iako je i sam gitarista, dopustio Olieju Halsallu kao gostu da se razmahne i ukrade mu šou.

Poslušajte pažljivo solo deonice u današnjoj pesmi: sve je snimljeno uživo u studiju, u cugu.

E, sad, ako ne znate ko je Halsall, pogledajte sa kime je najviše radio (Patto, Kevin Ayers, Boxer, Tempest…). Sve superteška kategorija muzičara kojima kolege skidaju kapu.

Dimče je bio potpuno u pravu: ovo sam morao da čujem. Nerd smile