Kuća na oblaku

Može li se spevati tišina?

Kako me sustižu godine, tako mi tišina sve više prija. Ne govorim o tišini gluve sobe, već o prostom izostanku meteža: ne smetaju mi ambijentalni zvukovi. A tu na red dolazi činjenica da živim u maloj varoši, da se preko puta moje kuće nalazi park lokalne bolnice i, konkretno ovih dana, da je najzad došlo vreme da prozor ostane otvoren, možda ne celog dana, ali tokom dužeg vremena.

Privilegija koju sam dobio tom kombinacijom su brojni kosovi koji se oglašavaju od praskozorja do kasnog jutra.

Poslednjih godina ih ima i bliže: ugnezdili su se na ona četiri drveta u mom dvorištu i od aprila do juna se budim doslovno okružen zvukom nalik na početak današnje muzičke numere.

U vreme kad sam zavoleo današnju pesmu, tih ptica nije bilo u okolini moje kuće. Došle su, ko zna kad i ko zna kako, i uselile se tu kad sam već dobro upoznao prvi album koji sam ikada kupio preko Cobb Records. Beše to kompilacija Relics (1971) grupe Pink Floyd, besprekorni dokument jednog savršeno kreativnog vremena koje je prebrzo izmaklo ovom svetu. Iako je tih mojih adolescentskih godina Pink Floyd nekritički zauzimao centralno mesto, uticaj koji je ta ploča imala na mene ostao je velik do današnjih dana. Kao i svaka kompilacija nužno nekoherentan u pogledu ideja koje sadrži, Relics je pak sadržao neke važne pesme i predstavljao je koristan putokaz na aspekte rada grupe sa kojima se do tada još uvek nisam sreo.

Jedan od tih aspekata bio je rad Pink Floyda na filmu. U periodu od 1968. do 1971, snimili su namensku muziku (delimično ili u celosti) za četiri filma. Većina tog materijala je završila na vinilima, od kojih su dva naročito važna, jer su u svom trenutku predstavljali dobar vetar u leđa grupi. Prvi takav celovit rad je muzika za engleski underground film More (1969) reditelja Barbeta Schroedera. Film je postigao značajan uspeh, a soundtrack iz filma, koji je u celosti snimio Pink Floyd, za red veličine je povećao interesovanje za njihov rad širom Evrope. Štaviše: koliko je ta postavka bila uspešna pokazalo se i time što se od grupe tražilo da neke numere iz filma svira na tadašnjim koncertima.

Pink Floyd – More (soundtrack, 1969)
Pink Floyd – More (soundtrack, 1969). Ova filmska hiperbola o ovisnosti od heroina pobrala je veliko interesovanje širom Evrope (Amerika nikad nije bila spremna za ovakvu kinematografiju u glavnim tokovima). To je pomoglo tada mladoj grupi da stane na čvrste noge. Usput je pokazalo i koliko je važno pakovati muziku u multimedijalne okvire.

Razumevajući važnost medija za opstanak sopstvene muzike, Pink Floyd su ukoračili u multimedijalnu sferu i na tom tragu radili praktično tokom celog aktivnog staža velike postave grupe. Beše tu i pehova, poput ne baš uspešne saradnje sa Antonionijem na filmu Zabriskie Point (1970), kada naprasno ispade da grupa ima samo nedelju dana vremena da napiše četiri numere (a ne ceo soundtrack polako, kao što su očekivali kada su dobili ponudu da dođu u Rim) i na kraju su upotrebljene samo dve.

Imalo bi tu šta još da se priča, ali to ćemo drugi put.

Ispade nekako i to da sam u vreme vinilne dominacije u sakupljanju muzike uspeo da sakupim sve albume Pink Floyda do tog časa (tj. do koncertnog albuma Delicate Sound of Thunder (1988)) osim baš dva soundtracka : nedostajali su mi More (1969) i Obscured by Clouds (1972); ovaj drugi beše soundtrack iz filma La Vallée (1972) istog reditelja Barbeta Schroedera, ovog puta u francuskoj produkciji. Taj potonji album sam mnogo godina kasnije kupio u obliku vinila kod uličnog prodavca, a More sam popunio tek onih tužnih godina, kupujući bugarski falsifikovani CD rezanac ispred SKC-a u Beogradu.

I tako, u mom intimnom poimanju današnje pesme, bez ikakvog suvislog razloga osim taktilnog doživljaja muzike koji osećaju samo ljubitelji vinila, ja nju doživljavam kao jednu od asocijacija na Relics, album sa najjeftinijom cenom od svih Floyd albuma, ali sa možda najzanimljivijim omotom od svih. Elem, taj tuš Nicka Masona je neuporediv sa bilo čime drugim od onih fantastičnih Hipgnosis omota baš zbog divne naivnosti direktno uporedive sa lepotom muzike na toj ploči.

Pink Floyd – Relics (kompilacija, 1971)
Pink Floyd – Relics (kompilacija, 1971). Ova ploča je jako uticala na moj razvoj u toku adolescencije. A zbog pukih materijalnih kombinacija, nju danas, ni krivu ni dužnu, doživljavam kao svojevrsni matični album pesme “Cirrus Minor”.

Nego…. Bilo bi važno da utonete i u tekst pesme, a ne samo u cvrkutanje:

In a churchyard by a river
Lazing in the haze of midday
Laughing in the grasses and the graves

Yellow bird, you are not long
In singing and in flying on
In laughing and in leaving

Willow weeping in the water
Waving to the river daughters
Swaying in the ripples and the reeds

On a trip to Cirrus Minor
Saw a crater in the Sun
A thousand miles of moonlight later

E, da… Volim tišinu kojom se šire zvukovi barem nalik onima iz prirode.