Počinje kiša

Neki sjajni radovi su ostali skriveni u sad već dugoj istoriji muzičke scene na Ostrvu. Nije to bilo zato što je ta muzika loša – o, nikako.

U vreme kada su diskovi još uvek bili retkost, moj prijatelj Steva je umeo da me s vremena na vreme iznenadi. Još dok je arbajtovao po Švajcarskoj, razvio je mrežu prijatelja sa kojima je razmenjivao diskografske poslastice, a po povratku u domovinu doneo je impozantnu količinu vinila koja se merila hiljadama primeraka. Kontakte sa istomišljenicima iz evropskih zemalja nikada nije prekidao, a nosači zvuka su nastavili redovno da pristižu u popriličnim količinama.

Jedino što me muzika zabeležena na njima nije preterano interesovala, sem kao arhivska građa.

Steva je, naime, mogao iz glave da vam izrecituje koja je pesma u periodu između 1955-1970. dospela na top liste, koliko se na njima zadržala i još koješta zanimljivog, ali sve što je objavljeno od sedamdesetih naovamo nije ga zanimalo. Takvi primerci koji su zalutali u pakete koji su stizali iz inostranstva su, uglavnom, završavali kod mene.

Tako sam i došao do jedinog albuma koji su snimili Trader Horne.

Ovo ime se pominjalo po muzičkim novinama tokom sedamdesetih kao jedna od genijalnih stvari koja je kratko trajala. Naravno, izdanje je objavljeno u malom tiražu, pa nije imalo šanse da se pronađe, a o tome ko su akteri nisam imao pojma. To sam saznao iz prateće knjižice koja je išla uz disk.

Ispostavilo se da se dobro znamo. Jackie McAuley je svirao klavijature u udarnim hitovima grupe Them, a Judy Dyble znam kao originalnu pevačicu Fairport Conventiona. Kako su je iskaširali iz grupe posle prvog albuma i doveli Sandy Denny, Judy se, zajedno sa svojim tadašnjim dečkom Ianom McDonaldom, pridružila ekipi Giles, Giles & Fripp sa kojima je snimila nekoliko demo pesama na kojima je pevala. Veza sa McDonaldom je pukla, pa je Dyble napustila grupu koja će se samo nekoliko meseci kasnije pojačati novim muzičarima, promeniti ime i postati – King Crimson.

Morning Way (1970)No, da se vratimo na temu. U čemu je tajna albuma Morning Way (1970) da se i danas smatra veoma originalnim i jedinstvenim? Na prvo slušanje, ne razlikuje se previše od onoga što je Dyble radila sa Fairpotom, samo mi se čini da su pesme popičnije i prijemčivije za široku publiku. Tematski, bavi se odrastanjem i promenama koje preživljavamo na prelasku iz adolescencije u zrelije doba (Dyble i McAuley su u to vreme tek prevalili dvadesetu). I, naravno, ljubavnim jadima – McAuley u današnjoj pesmi pokazuje odličnu veštinu pisanja.

Standing in the rain, she said goodbye
Going home again, at least I tried
For there isn’t anyway to live with lies

And here comes the rain

When a million thoughts surround my brain
And my eyes are wet and filled with pain
And I know I only have myself to blame

And here comes the rain

Now I’m home at last the rain is past
Stumbling in the dark and in the bed
And there’s nothing I can do but laugh

And there goes the rain

Celi album odiše nekom naivnom lepotom, nevinošću i pastoralom koja se jednostavno zalepi za uši i slušalac biva trajno uhvaćen.

Iako su delili pozornicu sa grupama Humble Pie, Yes i Genesis, grupa je prestala sa radom. Dyblova kaže da je razlog bio haotična organizacija nastupa (na šta se u svojim memoarima žale i mnogi drugi koji su u to doba tražili svoje mesto pod suncem): “Više nismo mogli da podnesemo to neprestano vozikanje s kraja na kraj zemlje. Celi dan sami vozimo da bismo stigli na koncert, zatim umorni nastupimo, pa ponovo u kola… Bilo je nemoguće izdržati taj tempo”.

McAuley se vratio u rodnu Irsku i potonuo u anonimnost. Judy Dyble se povukla iz muzičkog biznisa na 30 godina. Ponovo se vratila 2003. i od tada redovno snima interesantne albume i nastupa.

Zajedno su 2015. proslavili 45 godina od objavljivanja svog jedinog albuma koncertom u Londonu. Novine su zabeležile da je bio veličanstven.