Neka neko potpali fitilj

Vaša je stvar kako ćete utrošiti vreme posvećeno muzici. Možete ga sprcati na evrovizijski glamur i ostale šuplje strukture po receptu “mnogo košta, ništa ne vredi”. Možete se pak okrenuti onima koji znaju da je njihova obaveza kao umetnika da vas pomaknu s mesta. Ali, takvi od vas traže da se nađete na pola puta.

Posle tri uzastopna Top 40 albuma, Thea Gilmore je upravo juče objavila novi album. To je razlog za pažnju. Njena muzika me je okupirala poodavno, kad sam kod nje otkrio snažan talenat za pisanje muzike. Nešto kasnije sam shvatio koliko dobre tekstove ta cura piše, a tek kasnije, kad sam malo uglibio u sadržaj u širem okviru, upecao sam se na njenu čestu praksu korišćenja suštinski kontradiktornih elemenata u pesmama. Kada sam jurnuo na Cevku da čujem prvi promo sa novog albuma, nisam mogao da obuzdam smeh.

Da, upravo to: pesma zaista zvuči kao klasično evrovizijsko đubre koje niko pametan ne bi poželeo da čuje ni do kraja, a kamoli dvaput.

A onda sam, poučen ranijim iskustvom, obratio pažnju na tekst.

– * –

Thea Gilmore je rođena i odrasla u Oksfordu od roditelja Iraca. Muziku je zavolela slušajući tatinu kolekciju Bitlsa i Boba Dylana, a do puberteta je dobro znala sve o Joni Mitchell, Tomu Waitsu i Elvisu Costellu. Ko sazri slušajući takvu muziku i poeziju, mora da postane poseban. Imala je 19 godina kad je objavila prvi album Burning Dorothy (1998) i već tad je bilo jasno da ona nije neko ko će se pojaviti i nestati. Potrebno je slušati njene albume u celini, jer upadljivo je odricanje od linearnog posmatranja sveta – Thea sama sebe preispituje tako što uspostavlja različite rakurse na istu temu. Ona to čini i tekstom i muzikom, jer njen stil aranžiranja se pruža na prilično komotnom terenu od klasičnog roots pristupa, preko modernog brit folka do solidnog rokerskog pakovanja. Viđali smo to u nekim sad već davnim kontekstima, samo se setite eksplozije prog-folka na Ostrvu od kraja šezdesetih do polovine sedamdesetih. Thea je, najzad, doživela i tu čast da joj legat Sandy Denny lično pruži ruku saradnje, ako vam išta znači taj podatak.

Ipak imam malo drugačiju asocijaciju na njen rad, mada preko dve-tri mentalne kaskade: razumevajući da se tu krije stotinu đavola ispod tanke skrame površnog pakovanja, sećam se kako je izgledalo kad sam prvi put otkrivao Kate Bush. Iako nije reč o istoj paradigmi, siguran sam da je reč o istom nivou izrazito visoke inteligencije i neverovatne empatije. Problem je samo u tome što Thea Gilmore, za razliku od Kate Bush, funkcioniše u svetu u kojem površnost predstavlja vrlinu, a ne sramotu, i koji nije spreman da je razume.

Small World Turning (2019)
Thea Gilmore – Small World Turning (2019). Ovo nije za osobe sklone prihvatanju površnosti, mada je taj sadržaj moguće doživeti kao površan. U jednom razgovoru pre objavljivanja albuma, Thea Gilmore priznaje da se bavi stanjem nacije u kojoj živi. A to je danas bolna tema.

Dešavalo se da do kraja slušanja nekog od ranijih albuma ne umem da odredim da li je ona najveći cinik u istoriji ljudskog roda ili krhka duša u kojoj se krije ljubav za ceo svet. Tu i tamo, sklona je da se pomalo rasplinjava, ali valja biti strpljiv i potražiti ključić koji otvara najvažnija vratanca.

– * –

Kad sam čuo ovu današnju pesmu, blesava paralela sa Pesmom Evrovizije je bila neumitna. Istina, uopšte ne znam šta se to ovih dana dešava u Tel Avivu i ne osećam potrebu da znam, pa ne mogu da pravim konkretna poređenja, ali dobro znam da taj idiotski “tuf-taf” ritam nije slučajno izabran da bi se spakovao onakav tekst. Ako vam ništa nije jasno, sačekajte strofu koja ide posle refrena i stih “that tune’s playing you“.

Probudite me kad neko na Pesmi Evrovizije bude imao hrabrosti da sroči takav stih. Naročito, neka se neko usudi da pesmi da podnaslov “Neka sve propadne” (“let it all come down” – i manite me sad igre reči koja je ovde moguća).

Priznajem, zavirio sam u puškice pre nego što sam spustio album Small World Turning (2019) u svoje uši. Saznao sam da je album sačinjen kao rezultat frustracije izazvane stanjem u matičnoj državi i svetu uopšte. “Živimo u vremenu svakodnevnih nemira dok se vlada provlači od jedne do druge krize”, kaže Thea, “živimo u Ujedinjenom Kraljevstvu koje nikad u svom postojanju nije bilo manje ujedinjeno, globalno vidimo rast rasizma, podele, predrasuda i mržnje koja utiče na misli i stavove kroz laži, a tek da se niste usudili da me podsećate na klimatske promene…”

Vesele neke teme, izgleda.

I tako… Dok večeras bude išlo finale Pesme Evrovizije, ja već znam šta ću: tetka iz Kalinjingrada mi je još juče poslala paketić sa novim albumom Thee Gilmore, a nekako je znala da nisam imao ni onaj prethodni, objavljen pre dve godine. Nego, da se ja polako spremim za mentalna iskušenja upakovana u odličnu muziku.