Ulenjili se

Građevinu drže stubovi i grede, a ne fasada. Isto tako, ključne komponente zvuka nekog benda nisu nužno one koje najpre prihvatite vizuelno.

Prošlo pola deset, ja još uvek u krevetu; odocnio sinoć poprilično. Zvoni mobilni: Zoća Peacock. Hm: ne bi on zvao bez razloga, on i ja drugujemo preko četvrt stoleća u nekim sajber-pripizdinama, navikli smo da se čitamo češće nego da se čujemo.

– Alo, hombre!
– Šta se radi?
– E’o, još ležim.
– Čuj, zaglavio sam sinoć nešto, odjutros glava ne radi, nisam ništa napisao za danas.
– I ti si se ulenjio kao i ja? Dešava se. Ama, bez brige: pokriću ja. Nećeš verovati koliko se moj prvi zicer za pisanje u naslovu poklapa sa ovim stanjem…
– Znači, da ne brinem?
– A kad smo mi imali razlog za brigu?
– To volim da čujem. Aj, pozdravi kod kuće!
– Take it easy, hombre!

Ponekad tema legne k’o budali šamar…

Deep Purple je oduvek sadržao neki element koji godinama nisam mogao da rastumačim. Pripadam generaciji koja je bila veoma žutokljuna kad samo otkrivali tu grupu, najčešće uz fenomenalni živi album Made in Japan (1972), i kada bismo svoje prve gitarističke korake smatrali uspešnim ako bismo umeli da odsviramo i otpevamo “Soldier of Fortune” i “When a Blind Man Cries“. Neki od nas su uranjali duboko u opus grupe, dobro razumevali šta znače one oznake od Mark I do Mark IV, hvalili se sposobnošću da imenujemo sve članove svih postava, a naročito se pitali kako je uopšte moguće da postoji Deep Purple bez Ritchieja Blackmorea. U međuvremenu, pitao sam se zašto moja dragocena NME Ilustrovana rock enciklopedija ima samo onaj mali stubac o Deep Purpleu, umesto da ima barem dve stranice…

Made in Japan (1972)Bilo mi je potrebno mnogo vremena da nekakvom prirodnom flotacijom stvari postavim na svoje mesto. Da ukapiram da koliko god čvrsta i temeljna ta grupa da je bila u svojim godinama prvog kontinuiteta aktivnosti (1967-1976) i koliko god da su nam bili dragi albumi koji su u tom periodu nastali, ipak je trebalo prepoznati da je ta muzika bila derivat, a ne temeljni element. Ništa ružno pritom ne mislim – meni je Deep Purple veoma drag i tako će zanavek ostati – ali valja razumeti da izvedena forma muzike nije dobar gradivni element za neki dalji razvoj i kao takva ne može da bude uticajna. Jer, najzad, kada već skuvano jelo koristiš za neko novo kuvanje, onda je to… Razumete već: oni kojima je Deep Purple bio osnovni uzor nisu dobacili daleko.

Deep Purple prebiva u nekom čudnom obliku postojanja od 1984. godine do dana današnjeg. Tu i tamo sam se informisao o dešavanjima, poslušao nekoliko albuma, nijedan nisam poželeo da čujem ponovo i napokon sam digao ruke od ćorave rabote. Moj kontakt sa Deep Purple je ostao onaj od Shades of Deep Purple (1968) do Come Taste the Band (1975). Sve ostalo poštujem i ne zanima me previše.

U međuvremenu, kada je Jon Lord otišao na Neko Bolje Mesto u leto 2012. godine, tad sam pomislio “e, sad je zbilja gotovo”. I uz svo iskreno poštovanje koje imam prema Donu Aireyju, klavijaturisti koji je ostavio značajnog traga u fahu muzike koji mnogo volim, kao i prema nedavno pominjanom perfektnom gitaristi Steveu Morseu, koji je sposoban za ispunjenje svakog zadatka, melodijska linija koju ta dvojica pružaju više ne liči na ono što smo doživljavali kao zvuk te grupe. Mada, prisećam se da nije bilo toliko problema otkad je Morse stupio u grupu, ipak je to još od polovine devedesetih, nego…

I tad mi je najzad sinulo, sve se u jednom flešbeku vratilo i konačno smestilo na svoje mesto, retroaktivno: ključ Deep Purplea nisu gitaristi. Nije čak ni ritmička baterija kojom diriguje uvek besprekorni Ian Paice (inače, fakat jedini permanentni član benda), a Roger Glover nikad ništa nije pogrešio u svojim bas-linijama. Pogotovo to nisu pevači, jer koliko god da je Ian Gillan danas umoran posle još malo pa 50 godina na sceni i nije više od senke onoga što je bio u stanju da otpeva dok je bio frontmen DP Mark II, bendu je bilo dobro i sa Coverdaleom tokom one tri godine.

Čeloklep: Hammond! Nepogrešivo prepoznatljivi zvuk “krmače” provučene kroz motorizovani Leslie kredenac. Lordovi vešti aranžmani, koji su u korišćenju drugih klavijaturnih instrumenata samo pojačavali blend električnih orgulja… Najlakši način da u mentalnom eksperimentu urušite građevinu muzike Deep Purplea jeste da joj izmaknete zvuk Hammonda…

No, mislima sam se vratio na Made in Japan, dupli album sa sedam numera, gde smo posle stotog ili tristotog slušanja najzad prepoznali da u tom sadržaju postoje mesta koje ističu po jednog člana benda. Iako ta, danas legendarna, živa verzija numere “Lazy” nije jedino mesto gde je Lordova “krmača” iskočila u prvi plan, ta izvedba je čist paroksizam. Poigravanje koje je tobože nekontrolisanu kakofoniju pretočilo u simpatični boogie predstavlja odraz krajnjeg majstorstva.

I koliko god ja mislio da se toj izvedbi nije imalo šta dodati niti oduzeti, jer bio je to trenutak savršene harmonije u bendu, trebalo je da pretpostavim da će vreme doneti i neke nove poglede na svet.

Početak izvedbe pesme “Lazy” koju danas slušamo je potpuna antiteza onoj iz 1972. godine. Za razliku od one buke iz koje se stiglo u savršeni soundtrack za “baš me briga” stav prema životu u kasno subotnje jutro, početna tačka ovog aranžmana je na suprotnoj strani zvučnog spektra, a ishodište je isto…

Total Abandon (1999)
Deep Purple – Total Abandon (1999). Više puta redefinisan, bend je dostigao svoj najstavilniji period u vreme kad je Steve Morse preuzeo ulogu gitariste. Za tradicionalni zvuk bili su zaduženi besprekorni Ian Paice za baterijom bubnjeva i, kako će se kasnije pokazati, nezamenljivi Jon Lord.

Današnji snimak je izvučen iz zvaničnog video-izdanja koncerta snimljenog u Australiji 1999. godine, u okviru svetske turneje Total Abandon. Nema tu iznenađenja: za razliku od nekadašnje potrebe da galami, čestiti muzičar je došao u životni period kada mu takvo dokazivanje više nije bilo po volji. Umesto toga, krenuo je u potragu za delikatnijim varijacijama dinamike, postižući možda čak i jači efekat nego pre. Ne znam koliko puta sam preslušao ovaj uvod, naročito u onom delu pre nego što se razvije osnovna tema (koja je, ipak, trivijalan pesmičuljak), i ne mogu da se načudim genijalnosti koja se ogleda u krajnje jednostavnim potezima koj izvuče savršeno.

Podsećam sebe kako su genijalna rešenja u bilo kojoj oblasti najčešće jednostavna i zapravo ih baš to i čini genijalnim.

Primera radi: obratite pažnju na poslednje tonove odsvirane na klaviru (namotajte negde oko 2:18). Samo tih nekoliko tonova u bas registru govore “gotovo je sa suptilnostima” posle lagane klackalice nastale između dva različita senzibiliteta koji stvaraju zvukovi akustičnog klavira i električnih orgulja. Takvo majstorstvo se ne sreće svaki dan.

Beleške radi: nedavno sam čuo audio zapis sa koncerta Deep Purple u Osaki, snimljen oktobra 2018. “Lazy” je jedan od obaveznih sastavnih elemenata Purple koncerata odvajkada, pa sam čuo i to. Na početku, Gillan pominje da ovu stvar uvek sviraju u sećanje na otišlog prijatelja Jona Lorda. Kreće Don Airey, kao i uvek, u svom uobičajenom maniru velemajstora u akciji. Zvuk “krmače” – onaj pravi. Ali…

Ne vredi. Nije to to.