Brodogradnja

Balade obično služe za opuštanje i uživanje. Retko koja od njih podstiče na razmišljanje.

Nebrojeno puta mi se desilo da mi i posle nekoliko slušanja pesme/albuma promakne poruka koju je autor poslao. Kada je reč o pesmi o kojoj ću danas nešto da napišem, neko vreme se u nju nisam ni udubljivao. Ona zatvara prvu stranu albuma Punch the Clock (1983) Elvisa Costella i muzički je prekrasna laganica koja odlično funkcionniše u kasne noćne sate…

Sve dok se ne zapitate: o čemu, zapravo, Costello peva?

Da bismo je razumeli, moramo da je stavimo u kontekst.

Početkom osamdesetih, Argentina je bila u strašnoj ekonomskoj krizi. Na čelu vojne hunte koja je upravljala državom nalazio se general Galtijeri koji je, suočen sa velikim građanskim nemirima i protestima, spas potražio u pobuđivanju patriotskih osećanja nacije prema Foklandskim ostrvima, zabiti na krajnjem jugu ove velike zemlje.

Scenario je bio sličan onome koji se par decenije odigrao i kod nas: nekoliko mornara se iskrcalo i na ostrvo pobolo argentinsku zastavu (sećate li se Borova sela?), onda im se pridružilo i nešto malo vojske. Mislili da je posao završen, verujući da im Britanci, koji su imali juridiskciju nad ostrvima, neće vojno uzvratiti jer su fizički daleko…

Na Ostrvu je konzervativna vlada Margaret Thatcher bila u permanentnoj krizi zbog slabih ekonomskih rezultata i velike nezaposlenosti, pa joj je malo trebalo da uputi ratnu flotu put Argentine. Nisu joj džabe tepali “Gvozdena lejdi”. Bilo joj je potrebno par nedelja da stigne do tamo, a 2. aprila, do kada je vojska Argentine praktično okupirala ostrva, započeo je Foklandski rat.

Tokom rata, protivnici se nisu ni malo mazili. Britanci su potopili argentinsku krstaricu General Belgano da bi im ovi uzvratili potapanjem razarača HMS Sheffield i obaranjem nekoliko aviona, a rat je za 74 dana trajanja odneo 907 života. Boba za suverenitet na Foklandskim ostrvima proizvela je važne političke posledice. Poražena i osramoćena, argentinska vojska je izgubila svaki autoritet, što je bio uvod u demokratske promene u zemlji. Tačerka i Konzervativna stranka su Britaniji vratili nacionalno samopouzdanje, a uspeh vojne kampanje je označio povratak države na svetsku političku scenu kao velike sile.

Punch the Clock (1983)Dok se na drugom kraju sveta ratovalo, Elvis Costello je bio prilično frustriran komercijalnim neuspehom sjajnog albuma Imperial Bedroom (1982). Za snimanje novog koji je bio u planu angažovao je Clivea Langera i Alana Winstanleya kao producente; oni su u to vreme imali velikih uspeha radeći na albumima grupa Madness, The Teardrop Explodes, Dexys Midnight Runners… Posao su basprekorno uradili, Punch the Clock je jedan od Costellovih albuma koji se najlakše sluša, a New Musical Express ga je proglasio za album godine.

Jedina pesma na albumu u kojoj je Costello koautor je Shipbuilding. Autor muzike je Langer, a Costello je, pod utiskom vesti sa ratišta, dopisao tekst iz perspektive radnika iz brodogradilišta. U to vreme se govorilo da će brodogradnja da procveta kao posledica rata, bez obzira na cenu što će sinovi tih istih graditelja možda završiti u nekom boju daleko od kuće.

Langer je pričao da je pesmu davno napisao za Roberta Wyatta, ali mu je falio tekst. Neposredno posle Foklandskog rata, Wyatt je snimio i izdao ovu pesmu kao singl. Uprkos aktuelnoj temi nije dospela na top liste.

Stvari će se popraviti naredne godine, kada bude izašao i Costellov album. Kako ste mogli da čujete, verzije pesama su prilično različite. U Costellovoj verziji trubu svira magični Chet Baker; spekuliše se da mu je to bilo poslednje sviranje koje je zabeleženo u studiju.

Nekoliko decenija kasnije, svedoci smo da se u svetu u kome živimo ništa nije promenilo. I dalje se naveliko zvecka oružjem gde god da se okrenemo, a slutim da će posledice, kada bude sevnula varnica, da budu fatalne.

Niti će ikome više trebati brodovi, niti će imati ko da ih gradi.

1 komentar na temu “Brodogradnja”

  1. Ovde Chet ne svira, ali insert iz italijanskog filma “Urlatori alla sbarra” (https://www.youtube.com/watch?v=5EKwh8agpF0) je vrlo zanimljiv. Pesmu “Nessuno” peva čuvena Mina, još čuveniji Adriano Ćelentano svira italijansku gitaru marke Wandre koju kao da je kreirana rukama Salvadora Dalija (i sada košta đavo i po), a naš glavni junak drema u kadi.

Komentari su onemogućeni.