Devojka je bolja od “devojke”

Kakva je razlika između devojke i “devojke”? Ovo je tema kojom su se mnogi muzičari bavili u svojim pesmama. Još uvek nemamo pravi odgovor.

Za razliku od britanskog punka/new wavea koji je bio posledica ekonomsko-društvene krize na Ostrvu sredinom sedamdesetih, američka varijanta je imala utemeljenje u muzici. Sirovi minimalizam svojstven ovakvim grupama pojavio se još na kraju šezdesetih, pa se može reći da su grupe poput Velvet Underground, The Stooges, The MC5, The New York Dolls… svirale punk i pre no što je ovaj termin smišljen.

Sredinom sedamdesetih i američka punk/novotalasna scena postala je raznovrsnija. U New Yorku su kraljevi punk scene, koja je imala artistički pristup, bili The Ramones. No zaraza se širila i muzika koja se izvodila poprimala je specifične začine podneblja pod kojim je nastala: u Clivlendu se negovala otkačenija i eksperimentalna varijanta, u Los Angelesu agresivna, bliska onome što će se kasnije nazvati hardcore punk, a u Bostonu nešto što je bliže garažnom power popu sa kraja šezdesetih nego punku…

Kao i u Britaniji, u New Yorku je brzo formirana jaka scena koja je punk samo iskoristila da bi se etablirala kao nova muzika sa jakim artističkim pristupom(Television, Richard Hell, Patti Smith, Blondie, Talking Heads…).

U to vreme slušali smo sve ono do čega smo mogli da dođemo no brzo smo se čvrsto uhvatili za Talking Heads. Bili su provokativni, inteligentni, znali su da sviraju, a svaki novi album koji su objavljivali bio je korak napred u odnosu na prethodnika. Po kvalitetu pesama i konzistentnosti teško da su imali takmaca. Dokusurili su nas na isteku decenije albumima Fear of Music (1979) i Remain the Light (1980), istinskim remek-delima na kojima jasno vidimo koliko je bila široka njihova muzička vizija u to vreme.

Zasluga za artistički i komercijalni trijumf delimično pripada i novom prijatelju Davida Byrnea. Brian Eno je producirao oba pomenuta albuma i, znajući ga kao čoveka koji razmišlja vrlo nekonvencionalno, verujem da je upravo on onaj koji je inicirao Talking Headse da u svoje pesme ubace i elemente funka i afričke etno muzike.

Završni deo funkoidne faze Talking Headsa predstavlja album Speaking in Tongues (1983) koji se, ne znam iz kojih razloga, najmanje pominje od svih u njihovoj diskografiji. Njega su producirali sami članovi grupe, prepun je interesantnih i kvalitetnih pesama i na tragu je prethodnih ostvarenja. Jedina mala zamerka je, možda, preterano korišćenje elektronskih klavijatura koje su u to vreme bile u modi.

Stop Making Sense (1984)Gledano iz današnje perspektive, imam utisak da je ovom albumu ukrao šou onaj naredni, snimljen uživo, Stop Making Sense (1984), koji je propratnim filmom u režiji Jonathana Demmea zacementirao status grupe i kao vrhunske koncertne atrakcije.

Ako ste bili srećnici poput mene, u to ste se mogli uveriti u Beogradu 1982. godine.

Girlfriend Is Better” je singl sa albuma Speaking in Tongues, a jedan stih iz pesme će biti iskorišćen kao naslov za pomeniti živi album i film. U pesmi nema nekog filozofiranja: od početka do kraja vas vozi motorični ritam, melodična je i ima pamtljiv refren. Znači, idealna je za đuskanje. E sad, ako vam ni to nije dovoljno, možete da se upustite i u analizu teksta koji je Byrne napisao. Po običaju, to je malo teži deo posla, jer on ne piše narative koji se mogu pratiti strofu po strofu. Rekao bih da je ovo pesma o životu na turnejama i neizbežnim devojkama koje takav život prati. Nije u pitanju jedna devojka – Byrne kroz pesmu provlači različite aspekte odnosa sa ženama. Naravno, to čini metaforično, pa ga nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Možda je u svemu tome i ona neuhvatljiva magija koju su proizvodili Talking Heads. I možda je baš to razlog što ih i danas često i rado slušam.