Preživeće naša ljubav

Prebirajući po ranim radovima poznatih muzičara uvek se pronađe neka interesantna pesma koja postane dobar povod da se osvrnemo na manje poznati deo njihove karijere.

Mlađani superheroji scene su bili naročita poslastica muzike šezdesetih koja je dolazila sa Ostrva. No, da odmah sprečimo svačiju prvu asocijaciju: Steve Winwood nije bio jedino “čudo od deteta” koje je tih burnih godina iznedrila britanska muzička scena. Često se zaboravlja da u ovu kategoriju spada i Peter Frampton, koji je već sa šesnaest godina odlučio da napusti školu i postane profesionalni muzičar. Ma kako taj njegov potez bio riskantan, ispostaviće se da je bio dobar – tokom 1967. i 1968. godine postaće kao član grupe The Herd jedan od najvećih teen idola, a fotografije lepuškastog dečaka sa gitarom u rukama će krastiti naslovne stranice časopisa koji su se obraćali najmlađoj publici.

To nikako ne znači da je muzika koju su The Herd izvodili bila neozbiljna i bezvredna.

Pre bi se moglo reći da je u pitanju bila grupa u kojoj se odvijala unutrašnja borba između onoga što je bio njihov javni imidž i ambicije da budu nešto drugo. Čini mi se da ljudi koji su se brinuli o grupi nisu prepoznali njihov veliki potencijal na pravi način (svi ostali sem mlađanog Framptona su imali višegodišnjeg iskustva u raznim grupama) i propustili su priliku da njihove autorske pesme ostave veći trag kao fini spoj sanjive britanske pop psihodelije i nasleđa mod pokreta.

Kada se danas slušaju singlice i albumi The Herda, odmah se primeti sličnost muzike sa ranim radovima The Who ili The Kinks, koji su u odnosu na njih, u autorskom smislu, ipak bili viša klasa. No, ako bi mogao da ih uporedim sa nekim drugim, to bi bili Small Faces, jedna od najuspešnijih britanskih grupa s kraja šezdesetih.

Da ta veza nije bila slučajna, saznaćemo par godina kasnije. Frampton će već krajem 1969. godine deliti gitarske deonice sa Steveom Marriottom u jednoj od prvih velikih britanskih supergrupa Humble Pie. Oni su već žešće prašili hard rock, blues i boogie. Vrlo brzo su postali velika koncertna atrakcija i danas ih mnogi metalci i hard rockeri navode kao svoje uzore. No, razlike između Marriottovog grubljeg pristupa i Framptonove rafinirane svirke su postale evidentne već posle godinu dana. Uz bankrotiranje izdavačke kuće Immediate, stvari su otišle toliko daleko da je Frampton poželeo da se okuša kao solista.

Njegova odluka je bila ispravna. Serijom albuma tokom sedamdesetih potvrdio se kao autor i gitarista I na taj način postao “ace face”. Kulminacija globalnog uspeha se desila sa Frampton Comes Alive! (1976), dvostrukim živim albumom koji se danas smatra klasikom. Posle takvog uspeha, ovaj vrsni gitarista nije više morao da brine za novce i mogao je da snima šta, kada i kako hoće.

I Don't Want Our Loving to Die (singl, 1968)No, da se vratimo današnjoj pesmi i grupi The Herd. “I Don’t Want Our Loving to Die” je odličan primer kako je grupa funkcionisala tokom 1967/68. godine. Iako su snimali i autorske pesme koje su uglavnom pisali Frampton i klavijaturista Andy Bown (višedecenijski spoljni saradnik Pink Floyda i Rogera Watersa), praktično sve njihove hitove napisali su njihovi menadžeri Ken Howard i Alan Blaikley. Uzgred, oni su odgovorni za neke od hitova grupe The Honeycombs, još jedne od onih koje su savršeno plivale u pop vodama i mnogih drugih poznatih imena iz raspevanog Londona. Kao osoba koja voli ovakvu vrstu muzike, ništa ne mogu da zamerim njihovim melodijama i refrenima, no ako ste pažljivo odslušali pesmu smučiće vam se plačljivi narator koji kumi i moli draganu koja ga je šutnula da mu se vrati… Nimalo rockerski i sa stavom, na šta smo navikli u sličnim pesmama.

Možda je i to jedan od razloga zašto je grupa The Herd relativno kratko radila. Biti gitarski heroj uz ovakve pesme je naprosto nemoguće.