2010, neka daleka budućnost

Posle nekoliko decenija traženja i iščekivanja napokon sam se dočepao albuma koji je na spisku sto najređih izdanja. Šta mislite kako sam se osećao kao kolekcionar?

Kada je reč o retkim izdanjima, uvek sam pomalo skeptičan. Često se desi da su ćorak i da na njima nema ničega što bi me podstaklo da ih pustim ponovo. Neka neki drugi zaluđenici daju za takve basnoslovne novce koji se mere hiljadama, u valutama koje nisu dinari, i neka se hvale time kao dobrim ulaganjem. Na svoju kolekciju vinila sam uvek gledao kao izvor zadovoljstva, a ne kao “porodičnu srebrninu” koju će, jednoga dana, moji potomci da krčme jer im ponestaje prostora u domovima.

Ili se to samo zavaravam.

Tinkerbell’s Fairydust su me osvojili na prepad. Na stranu moja naklonost tzv. baroknom popu, o čemu ste već čitali više puta ako nas redovno pratite. Oni su svoj album otvorili pesmom zasnovanoj na dobro poznatim motivima Johana Sebastijana Baha, kralja baroka i muzike uopšte. Šta da vam kažem: srce mi je odmah zaigralo i bacio sam se na istraživanje karijere grupe koja nije uspela da nađe svoje mesto pod suncem, uprkos tome što je reč o vrlo kompetentnim muzičarima.

Braća Gerald ‘Ged’ Wade (gitara) and Charlie ‘Chaz’ Wade (bas) su se upustili u muzičke vode na samom početku šezdesetih, svirajući tada popularni skiffle. Tokom te decenije grupe su se neprestano rasturale i osnivale, pa je vrlo teško pobrojati u kojima su i sa kime svirali. U svakom slučaju, stekli su tada veliko životno i profesionalno iskustvo. Krajem decenije su važili za iskusne veterane koji su dobro ispekli svirački zanat na neprestanim turnejama po UK, Nemačkoj i Španiji, kao i na skoro svakodnevnim svirkama po klubovma.

Preokret se očekivao kada je grupa, koja se u tom trenutku zvala The Rush, privukla pažnju poznatog menadžera Dona Ardena čiji su puleni bili, između ostalih, i Jerry Lee Lewis, Little Richard, Small Faces, The Move, Black Sabbath, ELO… Arden je u svojoj muzičkoj ponudi tada upravo ostao bez grupe Small Faces i tražio je nekoga ko će da ih zameni. Isposlovao je trogodišnji ugovor grupi The Rush sa kompanijom DECCA i činilo se da će sve dobro krenuti… Međutim, par singlova koje su snimili i izdali, iako su dosta često emitovani na radiju, nisu komercijalno uspeli.

Za brigu o grupi, koja je u međuvremenu promenila ime u Tinkerbell’s Fairydust, DECCA je zadužila kućnog producenta Vica Coppersmitha. Kada nisu imali angažman, mogli su da rade u studiju i polako sastavljaju album. Sadržavao je pesme sa singlova, od kojih je jedan dobro prošao u Japanu, te obrade nekih nama dobro poznatih hitova i nekoliko novih pesama.

Tinkerbell's Fairydust (1969)Bilo je predviđeno da album bude objavljen u decembru 1969. godine, ali je iz nekog nepoznatog razloga povučen u poslednji čas. Urađeno je svega nekoliko test primeraka koje je retko ko imao priliku da čuje. Sve do pojave zvaničnog izdanja na CD-u i vinilu 2009. godine, taj album je bio više mit nego realnost.

Verujem da se pitate kako bih ocenio ovaj album. Za mene je to solidna četvorka na skali od pet. Lagan je za slušanje ako volite psihodelični pop sa kraja šezdesetih i višeglasno pevanje koje je naglašeno melodično, a pritom ne tražite savršenu produkciju. Problem je repertoar koji je heterogen: stičemo utisak kao da ovi momci ni sami nisu znali šta bi da sviraju. U svakom slučaju, da su album snimili par godina ranije, lakše bi se uklopili u tadašnju modu i sigurno bi prošli dalje.

Twenty Ten” je tipična ljubavna pesma koja je, što je interesantno, izmeštena u prilično daleku budućnost u vreme njenog snimanja. U njoj se narator pita “šta bi bilo kad bi bilo” postavljajući pitanja imaginarnoj partnerki, a ne nalazeći odgovore.

O tome šta se posle dešavalo sa članovima grupe, nigde nema podataka. Kao i mnogi drugi, nestali su u vremenu. Ako vam se dopala današnja pesma, dalje istražite album sami. Vredi utrošenog vremena.