Kuc kuc kuc

Sofisticirana, u neku ruku “art” muzika koja dolazi iz Texasa? Da, I to je moguće.

Kada se pomene američka savezna država Texas prva asocijacija su mi, normalno, kaubojski filmovi koje sam gutao kao klinac. Druga, vezana za muziku, su opaki tipovi sa fenderima u rukama koji praše najljući rock & roll ili blues. No, ne dajmo se zavarati. U Texasu možemo da naletimo i na druge razne stvari, a njegov glavni grad, Austin, je kontinuirano bio rasadnik vrsnih talenata koji su postigli globalnu popularnost. Da se prisetimo samo nekih od njih, barem onih koji se mogu pronaći u svakoj čestitoj muzičkoj enciklopediji: Roky Erickson, Jerry Jeff Walker, Gary Clarkr Jr, Willie Nelson, Townes Van Zandt, Lucinda Williams, Janis Joplin, Shawn Colvin…

Grupa Spoon se nikako ne uklapa u pobrojano šaroliko društvo. No, to im nije zasmetalo da naprave doista impesivnu karijeru, naročito u Americi.

Kao i druge nove grupe tokom devedesetih, ovi mladići su u svojim pesmama oponašali tadašnju aktuelnu modu. Post punk i grunge autori iz tog vremena su im bili glavni uzori, pa su se u ranim radovima Spoona našli delići koji su prizivali duh Pixiesa, Sonic Youtha i neizbežne Nirvane. Posle nekoliko godina traženja sopstvenog zvuka, primetno je njihovo stalno napredovanje i kretanje ka teritoriji koja je, barem meni, mnogo zanimljivija (Tom Petty, Elvis Costello). Kada se sve to složilo u zanimljiv mozaik, grupa je u novi milenijum uletela energično, usput se rešavajući zvučnog balasta iz prethodne decenije.

Ono što odmah zapada za uvce na njihovim snimcima posle 2000. godine je konstantno traženje novih modaliteta izražavanja i sve jednostavniji zvuk koji je mnogo prijemčiviji za širok krug slušalaca. Usledila je serija jako dobrih albuma, od kojih je onaj neobičnog imena Ga Ga Ga Ga Ga (2007) gotovo savršen. I grupa je, odjednom, naišla na nepodeljeno oduševljenje kritike i publike.

Ako se budete dočepali Ga Ga… albuma, obavezno ga poslušajte sa slušalicama na ušima. Tek onda ćete da postanete svesni sa kolikom pažnjom je sniman i koliko je grupa insistirala na svakom produkcijskom detalju. A to je, upravo, ona bitna “sitnica” koja Spoon čini toliko različitim od ostalih indie grupa – promišljanje o svakom zvuku koji će se naći na snimku i veliki rad koji je potreban da bi se zabeležio adekvatno u studiju.

Osmi studijski album They Want My Soul (2014) snimljen je posle četvorogodišnje pauze, tokom koje su se članovi grupe bavili raznim stvarima želeći da se na neki način “izduvaju” posle previše obaveza koje se podrazumevaju kada uđeš u veliku arenu. Kroz više pesama, glavni autor grupe, pevač i gitarista Britt Daniel na vrlo inteligentan i zanimljiv način govori o obavezama sa kojima se srećemo u životu. Bilo da su one potakute emocijama, finansijama ili nečim sasvim trećim, Daniel nam sugeriše da se oseća kao da ti izazovi “žele da mu otmu dušu”, kako i stoji u nazivu albuma.

They Want My Soul (2014)
Spoon – They Want My Soul (2014). Kad nemaš drugo objašnjenje za slabost pred životnim iskušenjima, onda poslednji izlaz predstavlja metafizičko objašnjenje tuđe krivice.

I današnja pesma”Knock Knock Knock” ima deliće od pomenutih osećanja sa kojima se autor neprestano bori i pokušava da ih drži pod kontrolom. U njoj narator govori o prijatelju/bliskoj osobi koji je, očigledno, zavisnik od droge i koji se ne libi da pokuca na njegova vrata kada mu zagusti. U tom trenutku počinje njegova unutrašnja borba: autor oseća obavezu da mu se nađe pri ruci u trenucima krize i nevoljno pristaje da pomogne, jer dobro zna da to nije nikakvo rešenje. Zanimljivo je da se u svakoj strofi menja perspektiva, tumačenja mnogu da budu različita, pa nije zgoreg da pročitate celu pesmu i izvučete sopstvene zaključke.

All lines are read, the film is done
After hours is on and now they’ll make another one
If you miss the meaning this time
Well here comes another one

And if you clap your hands, the man will fall
Hold your breath, he’ll shake himself to death
And scenes get rearranged
When words are said

Every day I hear knock, knock, knock
Oh, and it’s you
Oh, every day I hear knock, knock, knock

Then I see you and you’re shaking
And you’re breaking
And you tell me I’m your only friend
And it starts all over again

You said you were living in a buttoned-up world
Living in 1892
Aw, there was nothing they could say to convince me
To blame nobody but you

And your hand is on the trigger and you know it’s gonna blow
But you don’t give a damn, don’t care who’s gonna know
You just want everyone to talk slow
And give you consent

Every time I hear knock, knock, knock
I know that it’s you
Oh, every day I hear knock, knock, knock

And I see you and you’re shaking
Oh, you’re breaking
So I put down the poison pen
And it starts all over again

And it starts all over again

Poslednji studijski album Spoon su objavili 2017. godine. Početkom 2020. do mene su stigle vesti da je snimanje novog albuma pri kraju. A onda im je tekuća pandemija, kao i svima nama, poremetila planove. Objavili su samo dve obrade pesama Toma Pettyja, kao utehu dok ne stigne glavni zgoditak.

Ne sumnjam da će i novi album da bude vrlo interesantan jer Spoon se, barem do sada, nikada nisu ponavljali.