Kraj romanse

In memoriam: Kóbor János (1943-2021)

Vest da je otišao Janoš Kobor zatekla me je u kasno u ponedeljak, 6. decembra.

O grupi Omega i svojoj privrženosti njenoj muzici i scenskom radu već sam pisao ovde i ovde, pa ako želite, skoknite tamo da biste čuli i saznali više.

No, svakako danas nisam ni mislio da govorim o muzici. Danas sam ljut.

Razumem ja da priroda traži svoje, a da su heroji onog vremena kada sam ja otkrivao rock, kako ono vole neki da kažu, došli na red. Razumem i to da đavo gleda na sve, a da živimo u vreme iskušenja koja razni ljudi tumače na razne načine.

Ali nije baš da mogu sve da razumem.

Ne razumem eru negovanja neznanja u koju se pretvorio život u trećoj deceniji 21. veka. Umesto da tražimo održive načine da živimo i radimo u duhu vremena, možda 20-25 sati nedeljno, jer više nije potrebno ako se radi pametno i ako nas je dovoljno, mi izmišljamo izgovore u okviru onog što razumemo umesto da pokušamo da razumemo bolje.

Ne razumem jebenu političku korektnost, koja je samo jedna od konotacija koje su dovele do toga da su ljudi sami sebi dozvolili da se izjašnjavaju o tome da li žele da se vakcinišu. Kafanski tumači Ustava uporno dokazuju da nisu pročitali Ustav, jer da jesu, pročitali bi i član 20, koji reguliše ograničavanje ljudskih prava. I umesto da su svi spremno stali u red za vakcinaciju početkom 2021. kao bismo početkom 2022. pričali o koroni kao nečemu što nam se desilo, ali je, eto, prošlo zahvaljujući vakcinama, kao što bi se desilo da je zbilja bilo tako, mi i dalje slušamo vesti o onima koji su preminuli od korone, a novi sojevi se nužno javljaju, jer virus neprekidno mutira i samo je vreme kad će se desiti neka mutacija koja je još ubistvenija od svih dosadašnjih.

Najzad, ne razumem toliku eksploziju populističke politike koja je toliko nemoćna da se suočava sa realnim problemima na najvišem nivou, tamo gde monopol države ima jedini kapacitet da problem reši. Sve se završava tako što se više vodi računa o partikularnim intersima manjine nego o interesu nacije, a eventualni uspeh u nekom koraku suzbijanja pandemije se radije tumači kao politički poen nego kao nužna posledica vršenja vlasti, kao racionalni zahvat onog ko je izabran da taj posao i radi.

Neprebrojani zakon socijalne termodinamike glasi: svako ima pravo da se kreće i da bude kreten.

Pevač jedne od meni omiljenih grupa je bio antivakser. No, među antivakserima, Van Morrison i Eric Clapton su se (zasad) izvukli, a Janoš Kobor nije. Sad, otići na Neko Bolje Mesto sa navršenih 78 godina može da se podvede pod onu dežurnu demagogiju “neka ide redom“. A zašto ljudi ne razumeju razliku, ostaće mi doveka nejasno. Svakog ko eksplicitno odbije da se vakciniše – i ne zanimaju me argumenti ukoliko nisu medicinske prirode, a takvih je toliko malo da nije vredno pomena – doživljavam kao nekog ko je svoju taktiku odredio, otprilike, ovako: “nema veze što je verovatnoća da se zarazim visoka, takođe nema veze što ću usput sigurno zaraziti još nekog bližnjeg, pa zato nema veze ni ako umrem, a naročito nema veze ni ako umre neko koga ja zarazim”.

Mislite da preterujem?

Ako tako mislite, to je vaš problem. Ja pak mislim da ako je neko umro od posledica korone na samom početku 2021. godine, to znači da nije imao sreće. A ako neko umre od korone na isteku 2021. godine, to uglavnom može da znači samo da je ispao budala.