Na dvoru Grimiznog Kralja

U muzičke svetinje se uglavnom ne dira. Osim ako sam autor ne dozvoli. Pronašli smo redak primer odličnog rezultata.

Osipanje muzičkog sveta izazvano aktuelnom pandemijom, starošću ili bolestima nastavlja se punom parom. Svestan da i moje vreme ubrzano ističe, sve manje se potresam na vesti o tome, pa se trudim da se sa junacima svoje mladosti oprostim na dostojan način. Učinim to uz čašicu milfače za pokoj duše i preslušavajući neka važnija mesta iz njihovih opusa.

A ovih dana je baš zaređalo… Jedan od poslednjih u nizu, Ian McDonald, oduvek je bio čovek iz senke i nikada se nije mnogo eksponirao. Međutim, bio je izrazito važan, mada se to ne bi reklo po broju diskografskih zapisa koje je ostavio za sobom. Ovde je reč o ključnom uticaju: za nas je važno to što se on barem dva puta u životu našao na pravom mestu i sa pravim ljudima.

Ostalo je istorija.

Vreme je da malo obnovimo gradivo…

Na samom početku šezdesetih, u nekoj britanskoj zabiti u Dorsetu, srela su se dva klinca koje danas dobro poznajemo. Robert Fripp i Greg Lake su pohađali časove gitare kod istog učitelja. Dobro im je išlo sviranje, pa je Lake već sa 15 godina počeo da nastupa na igrankama. Fripp je bio drugog mentalnog sklopa: vredan, ćutolog i osobenjak koji u tom trenutku nije znao šta će sa sobom. Čak je razmišljao i o tome da se bavi konvencionalnim poslovima, sudeći po školama koje je pohađao.

Ian McDonald u grupi King CrimsonStrast prema muzici je ipak prevagnula. Krajem 1967. godine, video je oglas u novinama u kome su profesionalni muzičari braća Giles (Michael – bubnjar, Peter – bas) tražili orguljaša koji zna i da peva. Fripp, koji je gitarista i nije znao da peva, sa braćom je brzo pronašao zajednički jezik. Tako je nastala grupa Giles, Giles and Fripp koja je izvodila neobično aranžirane pop pesme i kompleksne instrumentale. Snimili su nekoliko neuspešnih singlova i jedan osrednji album na kome se jasno čuje veliki potencijal muzičara (naročito bubnjara, koji je mogao da svira različite ritmove sa sva četiri ekstremiteta). No, lutali su u konceptu.

Želeći da prošire zvuk, doveli su u grupu duvača/klavijaturistu Iana McDonalda. On je u grupu doveo svoju tadašnju devojku Judy Dyble, koja je već postala poznata kao pevačica kultne folk grupe Fairport Convention. Ta postava je bila vrlo obećavajuća, ali…. U trenutku kada je pukla romansa među golupčićima, rasturila se i grupa.

McDonald je za pisanje tekstova pesama angažovao svog prijatelja Petera Sinfileda koji je zajedno sa njim bio u grupi The Creation. U međuvremenu, Fripp je ušao u fazu proučavanja klasične muzike i džez improvizacija. Petera Gilesa je zamenio Greg Lake, a nova postava je promenila ime u King Crimson.

U narednih godinu dana svašta se dešavalo. Vizija o sviranju “programske” muzike sve više se kristalisala u Frippovoj glavi, a Ian McDonald se savršeno uklopio u tu priču, jer se puno bavio teorijom muzike. Uz brojne tehničke peripetije, uspeli su da pripreme i snime debitantski album In the Court of the Crimson King (1969), koji je izazvao pravi šok kada se pojavio.

Da citiram samog sebe iz jednog od ranijih tekstova:

Ovaj album je čudesan na različite načine. Ima onih koji ga smatraju najznačajnijim u progresivnom roku. Ma šta o njemu mislili, neosporno je da je bio inovativan (setite se samo ko je te godine objavio debitantske albume i kakva se muzika svirala). Bilo je jasno da King Crimson ne crpe svoju inspiraciju iz uobičajenog blues/rock/soul zvuka aktuelnog u to doba, već da su im uzori evropski kompozitori, naročito oni koje svrstavamo u ekspresioniste i romantičare.

Album zatvara naslovna pesma. Iako su muziku za “In the Court of the Crimson King” potpisali svi članovi grupe, ona je bila prevashodno McDonaldovo čedo. Ne znam koliko hiljada puta sam je slušao do sada, ali nikada mi nije dosadila i uvek sam nanovo u njoj pronalazio poneki detalj koji mi je promakao u ranijem slušanju. Sinfield kaže da je to bila prva pesma koju je grupa snimila za album. Još čudnije je što tvrdi da je nastala iz pesme koja je prvobitno ličila na ono što je Bob Dylan tada radio. “Ian je ponovo raspisao aranžman. Proučavao je harmoniju, orkestraciju… Tako da njegove reference nisu bile samo The Beatles, već i velike, sveobuhvatne stvari koje su pisali Maler i Stravinski, koje su bile pune emocija. I to je izašlo iz njega. Bilo je potrebno dosta vremena da se sve to spoji na pravi način.”

Endless High (2000)Nedavno sam na Facebooku nabasao na meni do tada nepoznatu obradu pesme “In the Court of the Crimson King“. Malo je reći da sam bio šokiran, jer njihov repertoar nije od onih koji se naprečac obrađuju; ako isključimo razne cover grupe (koje se ponašaju kao klonovi i ne nude kreativno tumačenje) i brojne internet-performanse (koji su svi mahom novijeg datuma, a uvek incindentalni), skoro da nema ozbiljnih slučajeva da je iko zahvatio u King Crimson i neku njihovu pesmu stavio na svoj album. Sa skepsom sam pustio snimak. No, ostao sam sasvim zadovoljan onim što sam čuo. Otuda i želja da ovu verziju podelim sa vama.

Ako ne znate ko je Vince Martell, sigurno ste čuli za grupu Vanilla Fudge u kojoj je nekada svirao gitaru. Ukratko, to je prekaljeni veteran koji zna znanje. Na žalost, do njegovih samostalnih albuma nisam mogao da dođem, ali sam našao informaciju da je na snimanju albuma Endless High (2000) kao gost učestvovao i Ian McDonald. Otuda i respektabilan rezultat saradnje.

– * –

Željno iščekujemo dokumentarac o grupi King Crimson: trebalo bi da ima premijeru u martu. U oficijelnoj najavi pojavljuje se i McDonald, koji se izvinjava Frippu što je napustio grupu posle snimanja debi albuma i ostavio ga na cedilu.

A nama ostaje samo da se pitamo šta bi bilo sa tom grupom da je ostao u grupi bar još malo.

1 komentar na temu “Na dvoru Grimiznog Kralja”

  1. Добар! Једина друга верзија, отприлике подједнако удаљена од оригинала, је нешто што је Грег Лејк извео… и можда он то боље пева, али ово је у збиру за два добро копља јаче.

Komentari su onemogućeni.