Komodore, srećan ti rođendan

Koštao je 9,5 miliona, plus carina 2,5 miliona. U kesi komp, budža od napajanja i kasetofon.
Ovih dana, slavni Commodore 64 puni 30 godina. Ne zna se tačan datum, izgleda da su Čuveni početni ekrangospoda iz istoimene firme imala istu logiku kao naši stari kada se u kući pojavi prinova: bila zima, ko će po smetovima da ide do crkve da prijavi dete, nego odu na proleće i kažu da je to bilo dva il’ tri dana iza Nikoljdana, a možda i pre, a ako pošaljete dedu da obavi taj posao on ga turi negde oko Jovanjdana, čitav mesec posle (“tako mala beba, a da vuče celu godinu za sobom, nije red”). Uglavnom, zna se da je to bilo negde u prvoj nedelji januara 1982. godine.… Nastavite sa čitanjem >>

Isplata

Počelo je potpuno bezazleno. Pitao sam koji foto aparat da kupim da bih pravio lepše portrete svog deteta. A onda se otrglo kontroli…
Bio je ponedeljak, 14. mart tekuće (još malo) godine. Planirao sam put s detetom po Italiji, i palo mi je na pamet da bi tom prigodom bilo dobro napraviti neke lepe fotke za uspomenu, te da je vreme da nabavim malo ozbiljniji aparat od idiota. Obratio sam se jednoj mailing listi gde se nalazi par drugara za koje sam znao da se temeljno bave tom problematikom – moj zahtev je bio da pravi dobre slike (u tome je poenta, jel’te), da ne moram da se mlatim s izmenom objektiva, i da mogu da pravim fotografije gde mi je dete u fokusu, a pozadina blago zamućena (čuo sam ja ranije da ima neka blenda koja može da se otvara i zatvara, ali nisam to dovodio u vezu).

Dva ludaka u buretu - Grba i ja pokušavamo da napravimo senku kako bismo fotografisali koordinate na GPS uređajuDrugari su bili predusetljivi, palo je par predloga. A onda je u listu uleteo Grba. Rezultat: u ovih proteklih par meseci pržio sam se na suncu, rizikovao da propadnem više puta kroz ruševine ili da dobijem po tintari od selj zemljoradnika, smrzavao se po magli ispod mosta dok mi se koža s prstiju lepila za stativ, a manjak sna da ne pominjem. Da, i puno mi je srce, da ne zaboravim. Smile

Kako sam ostao bez para

Dobro de, nisam baš totalno osiromašio. Samo su mi bile nedostupne neko vreme. Ne mojom krivicom.
Juče u 15:51 primih SMS od svoje banke u kojem me obaveštavaju da su mi iz bezbednosnih razloga izvršili privremenu blokadu platne kartice, te da se za detalje mogu javiti kontakt centru. U 15:52 je počela moja Odiseja s zvanjem pomenutog centra, od čega Oću moje pare!sam odustao negde u večernjim satima jer mi konstantan signal zauzeća nije mnogo pomogao u spoznaji šta se dešava s mojom karticom. Sajt banke je, kao najnoviju vest, imao informaciju od pre pola meseca gde se ponose nekim finansijskim rezultatima (što je i dalje slučaj, 24 sata kasnije).

Kod sebe sam imao dovoljnu količinu keša, što nije dovoljno – šta ako se desi nešto nepredviđeno (shodno pripadnosti ovom polu i hetero opredeljenju nisam mislio na hitne situacije tipa “jao što videh slatke cipelice, ne mogah odoleti”)? Kad sam se izvukao od poslovnih obaveza, većina filijala banke bila je zatvorena. Ona jedina što radi nešto duže, u jednom tržnom centru, imala je red koji se protezao do eksterijera. Ljudi s istom mukom kao i ja…… Nastavite sa čitanjem >>

Ne dirajte mi Galaksiju!

Uzmite jednog dokonog američkog neznalicu od novinara, malo automatskog prevodioca, i dobili ste savršeni recept za budalaštinu od članka koja se pre neki dan pojavila na online verziji inače cenjenog magazina “Popular Science”.
Engleski izraz “ignorance”, koji se kod nas prevodi kao “neznanje”, slikovitije objašnjava čitav proces koji je doveo do teksta nazvanog “Yugoslavian Crazyscience Magazine Galaksija Shows the 1970s Balkan Vision of the Future“. Potekao od termina “ignore”, koji ne treba prevoditi, pokazuje da postoji nešto strašnije od toga što nešto ne znaš: to je činjenica da se nisi potrudio da to neznanje ispraviš.

A vaše su kao lepše?

Autor Sean Kane je, lutajući Internetom, ko zna kako naleteo na kolekciju naslovnih stranica “Galaksije” koje je vredno iskenirao i okačio neko pod pseudonimom “Yugodrom“. Iako radi za naučni magazin, meštar Sean nije ispratio osnovne postulate istraživanja, već se ludo zabavljao prekucavajući naslove na srpsko(-hrvatsko)m jeziku u Google Translate i na osnovu rezultata izveo zaključak da je reč o pseudonaučnom časopisu, nešto između “Trećeg oka” i “Tajni“, otprilike.… Nastavite sa čitanjem >>

Može i bez Photoshopa

Kada me je jedan prijatelj uvukao u fotografske vode pre nekoliko meseci, jedna od dilema pred kojom sam se našao je koliko je dozvoljeno menjati fotku kasnije u obradi? Pitao sam ga da li se to može nazvati fotografijom ako sam bilo šta brljao posle pritiska na okidač? Brzo me je razuverio, argumentom da je najvažnije ono što na kraju predstaviš svetu kao svoj izraz, bez obzira na međuprocese – uostalom, klasični fotografi su decenijama muljali hemikalije kako bi na papiru postigli odgovarajući prikaz.
Sandy Skoglund je otišla korak dalje (ili bliže, ako gledamo hodogram). Pošto svetovi… Nastavite sa čitanjem >>

Šes’ metara somota

Godinama je važilo pravilo da se između svaka dva pojedinca na planeti može uspostaviti veza preko svega pet posrednika. Facebook sada tvrdi da je skratio tu putanju.
Mali korak do Đastina, još manji za čovečanstvoZačetak ove teorije leži u obraćanju povodom prijema Nobelove nagrade za fiziku 1909. godine, koje je održao Guilermo Marconi. Otac radija je tom prilikom objasnio da se, shodno udaljenosti i zakrivljenosti Zemlje, komunikacija između bilo koja dva čoveka na svetu može uspostaviti pomoću samo šest “skokova” između radio predajnika. To je verovatno inspirisalo madjarskog pisca po imenu Frigyes Karinthy da 1929. godine u svojoj kratkoj priči Lanci (Láncszemek), načne koncept “šest stepeni razdvajanja“. Razni matematički radovi tokom pedesetih su se bavili ovom fenomenom, ali samo u teoretskom smislu. Trebalo je sačekati da se jedan profesor socijalne filozofije, Stanley Milgram, konkretno pozabavi time. Kao deo svoje disertacije šezdesetih na Harvardu, Milgram je sproveo eksperiment “malog sveta“.… Nastavite sa čitanjem >>

Pračet za neupućene

Nije bila mračna i olujna noć. Trebalo je da bude, ali takve su vam vremenske prilike. Na svakog ludog naučnika koji je imao prikladnu gromovnu oluju baš u noći kada je njegovo dovršeno Veliko Delo ležalo tamo, na laboratorijskom stolu, imate desetine onih koji bespomoćno sede pod mirnim zvezdama dok Igor obračunava svoj prekovremeni rad.
Dobro predskazanje veli da će nešto da se desi. Nešto lepo...Gornji pasus potiče iz “Dobrih predskazanja”, moje omiljene knjige Ser Terija Pračeta. Doduše, napisao ju je zajedno s Nilom Gejmenom, takođe svojevrsim ludakom (autor serije stripova “The Sandman” i niza romana od kojih je meni omiljen “Američki bogovi“), saradnja koja je lepo opisana na kraju knjige: “Teri Pračet ustaje rano ujutru, Nil Gejmen rano popodne. Ova knjiga je nastala u onih četiri ili pet sati kada su obojica bili budni.”

No, ovaj put ćemo se fokusirati na Pračeta. Ima zašto. Najprodavaniji je britanski pisac 90-ih (trenutno je na skromnom drugom mestu), rangiran je kao sedmi na listi stranih autora u SAD, a do sada je prodato 65 miliona primeraka njegovih knjiga koje su prevedene na 37 jezika. No, to su samo cifre, čovek bre piše bogovske knjige.

A ima i još jedan razlog. Ovaj post je ucena. Kakva? Saznaćete na kraju Smile

Ne želim sexy LinkedIn

Dokon pop i jariće krsti. Pre dva dana, na Business Insideru izašao je post njihovog saradnika Džima Edvardsa pod nazivom “How Linkedin’s Lousy Sex Appeal Could End Up Killing It”.

Linkedin-iconVajni spisatelj, očigledno pritisnut rokovima i nedostatkom inspiracije, protrčao je kroz sijaset društvenih mreža, video da nema ništa novo da se napiše o Facebooku i Tweeteru, te je rešio da se okomi na portal koji, i sam priznaje, veoma retko posećuje.

Argumenti? Nije “sexy”. Wow.… Nastavite sa čitanjem >>