Ima već sedam godina da koristim prosumer fotoaparate. Jedna od bitnih osobina te klase aparata jeste rad u tzv. RAW formatu. Svaki proizvođač ima svoj format, ali poenta kod svih je potpuno ista. Na maloj studiji slučaja, pokazaću vam zašto je RAW moj dobar drug.
Najzanimljiviji detalj koji se tiče RAW formata zapravo uopšte nije tehničke prirode. Gotovo suludo, kojekuda po forumima i diskusionim grupama i dalje traju rasprave “JPG protiv RAW”, a količina agumenata na obe strane je tolika da više ne vidimo šumu od silnog drveća. Ipak, najveći trik je u tome da znate šta možete očekivati od neke situacije. Ako eliminišemo sve posebne elemente, poput duboke štampe za koju je poželjan 16-bitni TIFF format, pa gledamo samo na eksploataciju digitalnih fotografija na uobičajen način – na monitorima, televizorima i, u poslednje vreme, na tabletima i u foto-ramovima, tada uvek dolazimo na isto: direktno ili konverzijom, dolazimo do kolekcije JPG fotki. Pa čemu onda tolika buka? Čemu RAW format?
Trik je u onome između fotografisanja i proglašenja gotovog rezultata. Ako je to samo transfer sadržaja sa memorijske kartice fotoaparata na disk računara ili neki CD/DVD, onda zaista nema potrebe da držite bilo šta drugo nego JPG, i to u nekom osrednjem kvalitetu. Štedite svoje vreme i kapacitet skladišta tako što ćete brzo skladištiti svoje gomile JPG datoteka.
Pre ili kasnije, poželećete da popravite neku fotografiju. Možda ćete to hteti da učinite da biste popravili utisak ili ispravili neku trivijalnu grešku, a možda želite da izvedete nešto više i običnu fotku pretvorite u izazovnu. Nešto o tome sam već pisao ovde, pa bacite pogled. Kako god, predviđanje da ćete fotografiju verovatno obrađivati vas vodi u RAW kao poželjni format. Evo i zašto.… Nastavite sa čitanjem >>