Ono kad te pesma ubije k’o zeca

Now we’re alone and I am singing my song for you
Kada smo prvi put slušali ovu pesmu na Suštini pasijansa, tom prilikom u živoj izvedbi njenog autora, napisao sam veoma kratki prilog. Jer, čak ni posle dugog niza godina, koliko neizmerno volim “A Song for You“, nisam bio u stanju da kažem išta suvislo. Što bi ono rekli: zbunologija, napredni nivo. Ovog puta idemo dalje: poslediplomske studije.

Oh.… Nastavite sa čitanjem >>

Ljuti kompot od plodova gneva

Uvek može gore. Samo je pitanje: gde je tačka pucanja?
Kada je Bruce Springsteen napisao i snimio pesmu “The Ghost of Tom Joad” na istoimenom albumu 1995. godine, beše to relativno tiha pesma napisana u maniru Woodyja Guthrieja. A kada su Rage Against the Machine snimili istu pesmu 2000. godine, učinilo se da je u nju ugrađeno sve što može da se nađe na što udaljenijem kraju palete zvuka. I onda, kad su se na sceni sreli The Boss i Tom Morello, sjajni gitarista te metal-rap grupe, učinilo nam se na čas da je od dve nespojive stvari moguće dobiti energičnu pesmu koja poziva na noge.

Ovde moram da se zaustavim, jer prethodni pasus sam napisao tendeciozno, upravo sa namerom da vam pokažem kako se u svakom pogledu na angažovanu muziku može pogrešiti u svemu što se o njoj izlane. Kako na ovom blogu zbilja ne težimo da budemo mediokriteti, to vas molim da prethodni pasus dobro zapamtite, a potom odvojite od ostatka ovog priloga.… Nastavite sa čitanjem >>

Pad u večnost

“Topovskom đuletu iz Teksasa” je bio potreban hit dostojan njegovog nadimka i reputacije, jer od stare slave se ne živi. Trebao mu je vetar u leđa nakon što su dvojica gitarističkih superheroja tog doba snimili njegovu pesmu, pa se svet i van klasične blues scene zainteresovao za njega. Bila je 1971. godina, kada su stvari na sceni počele da se dešavaju mnogo brže nego pre, a on u tom času baš i nije imao šta da ponudi.

Čovek koji je preuzeo odgovornost za njegovu karijeru, koja je u tom času visila o koncu, imao je dobru ideju. Usput je čak i rođen novi prelazni podžanr moderne muzike.

A pesma o kojoj danas pričamo je himna tog žanra.… Nastavite sa čitanjem >>

O Suzi, čija li si…

U seriji priloga o pesmama koje su postale slavne u tuđoj izvedbi, pa čak i učinile slavnijim druge izvođače, a ne one koji su pesmu napravili, danas se prisećamo jednog od najvećih hitova šezdesetih, a otkrivamo da estradne smicalice nisu stvar novog datuma.

Dakle, evo originala.

Hajde sad, neka podigne ruku svako ko je mislio da je ovo matična pesma grupa Creedence Clearwater Revival…. Ne, čekaj: biće lakše ako podigne ruku onaj jedan koji je znao da to nije njihova stvar.… Nastavite sa čitanjem >>

На путу у тамо без назад

Те 1974. сам већ кренуо мало озбиљније да набављам албуме, међутим, касно. Већ крајем августа се некако десило да је Дом омладине изгорео, диско пребачен у амфитеатар музеја, и тамо почну да пуштају… диско. “Уна палома бланка”. Крај, готово, нема више.
Још јануара сам на тевеу видео “Чикаго” са тоном лака за косу на главама (истина, две године касније :)), налицкани и упеглани, дакле крај, готово… то сам већ рекао. Е ако је томе крај, шта ће ново да се појави? За Боувија се још није било толико чуло, знали смо да се крчка некакав глам рок и да ће сад да се фура неки десети имиџ, но до појаве стотина риба са боувијевским (енгр. bowieјевским) шишкама има да прође још скоро година, ово је јесен 1974.

И онда се појави Кокни Ребел и Стив Харли. Који је тада, на омоту албума, изгледао испијено, скоро премлаћено, у тотално нерокерском амбијенту (задње седиште лимузине са белим кожним седиштима – дакле код нас нису издали баш први албум него за сваки случај тек други). Купим то, одушевим се како је упрегнуо синтисајзере и какве текстове пише, аранжмани деловали мало суво али све скупа занимљиво. Тек много касније наватам, са првог албума, ово (мени звучи штогод тихо, одврните):

Дакле, сав тај глам рок је био само паковање. Ипак има ко да пише, за мене лично, мале рок симфоније. И није му једина.… Nastavite sa čitanjem >>

Ни налик другима

На ову сам песму био скоро заборавио. Није да је нисам сто година чуо – трајно ми је закована у плејлисту – него сам се увелико навикао на њу. Међутим, има и ко се није навикао, јер… ипак је то некакво изненађење. Стварно су тотално друкчији од других.

Овај снимак је можда најближи оригиналу, који више не умем да нађем. Ко зна, можда више ни не постоји. Препоручујем да се погледају и одслушају и остали снимци са ове листе, јер ова песма има истински култни статус. Нема ко је није извео, и то у време кад и бенд клинаца из подрума месне заједнице сматра да мора да свира своје ствари.… Nastavite sa čitanjem >>

Plavi sat, miris mandarine i prelaz iz mola u dur

I da karikiram Zoću Peacocka: ponekad ne možeš da se oparaš banalnih tema u baladama. Ona ga napustila, on je u bedaku, napio bi se ali nema čime, sećanja ga guše, pevao bi blues, ali ta slika je toliko lepa i taj miris za njom ostaje da sad nema kud. Kao pubertetlije.

Eto. Od te patetike nisu bili pelcovani ni najveći bendovi svog vremena.… Nastavite sa čitanjem >>

Onako kako je zamislio svoju smrt

Sad mi tražimo skrivena značenja u pesmama koje je pevao. Naročito revnosno to činimo otkako nas je, uz ultimativni performans sopstvene smrti, onako veličanstveno zbunio i ostavio nas da zauvek tražimo odgovore na pitanja koja nas on nije terao da postavljamo, a na koja on nije hteo da odgovori.

A jedina istina je ta da su sve te pesme oblikovale ličnost koja se ispod tog pseudonima krila skoro pedeset godina uglavnom besprekorne umetničke karijere najdaljeg dometa. I zbog toga nije bitno to što neke od tih pesama nisu bile njegove: on ih je pevao bolje nego bilo ko, uključujući njihove autore.

Neka sluša ko ima uši. Neka čuje ko ima dušu.

Auh. I još jednom: auh.

Reči su nedostatne.

Imalo bi, ipak, da se kaže ponešto o ovoj i nekim drugim Bowieovim interpretacijama pesme “La MortJacquesa Brela. U tome će nam pomoći jedan od njegovih najvažnijih muzičkih saradnika, upravo onaj koji je poslednji sa njim podelio scenu.… Nastavite sa čitanjem >>