Kako zabiberiti utorkom uveče

A gde to piše da moram da čekam petak da vam zavarim nešto vredno glasnog slušanja? Prepirite se sa ukućanima i komšijama još večeras!

Nakon drugog nastavka priče o mojih 125 i nekih ličnih reakcija, beše i onih koje je zainteresovala moja uzgredna opaska o koncertu Davida Gilmoura na festivalu Meltdown. I tako, reč po reč, opet dođoh do izuzetno dragog momenta sa tog koncerta. Ovo je svirka koja pripada kategorijama “nema laži, nema prevare”, “ko preživi, pričaće” i “pusti jače”.

I pusti to malo jače, nemoj da se stidiš.

Nemam šta da komentarišem.  Gle vraga, neću vas daviti nikakvim podacima… Nastavite sa čitanjem >>

Svi mladi momci… petkom uveče

Rek’o, petak je veče, ide vikend, pa je red da malo zapržimo. Ajmo malo klasičnog prangijaškog rocka: to uvek prija.
Imao sam trideset godina manje nego danas i jedva sam čekao petak uveče da sa društvom odem na porciju rock’n’rolla u “Delfin”. Tog mesta više nema, a DJ Sava danas polira jabuke koje prodaje na pijaci umesto da polira svoje ploče koje, koliko čujem, drži na tavanu.

E, moj Savo… Ovu pesmu biram za tebe. Slušam je vrlo glasno dok ovo pišem.… Nastavite sa čitanjem >>

Muzika koja dotiče zvezde

Život ne može biti bolji od ovoga:

 

Da, dobro ste videli: to prelepo čeljade ispod crvenog kačketa je Sam Brown.

Ova minijatura sa koncerta Davida Gilmoura je tek mali, pikantni detalj koji delim sa vama kao podsećanje da će u nedelju u podne na blogu osvanuti nova priča u ciklusu “Mojih 125”. Ovog puta pričam o prvom albumu Davida Gilmoura, a usput vas upućujem na još neke crtice iz njegove karijere.

Stay tuned… Nastavite sa čitanjem >>

Malo sjajne muzike za lepo veče

Kad uspešan dan krunišeš večernjom šetnjom držeći za ruku nekog bitnog, pa te zahvati miris behara u rođenoj ulici, shvatiš koliko je život lep.
Zato mi je malo teško da ukapiram ovog desperadosa. Kako god, neće mi pokvariti raspoloženje ni da je sto puta toliki. Tekst je odličan, a muzika perfektna:

Madrugada – Mother of Earth

 

(tnx Žikica via FB)… Nastavite sa čitanjem >>

Kad pesma promeni vlasnika

Bliži se vikend. Lepo je vreme, verovatno iz vas izbijaju poslednji tragovi onog predprolećnog umora i daju mesta novom životnom elanu. Pesma o kojoj je ove reč možda nije primerena za to raspoloženje, ali ona mi je potrebna kao najbolja moguća ilustracija teze o kojoj bih hteo da ostavim reč ili dve.
Da li ste ikad čuli za izraz “oteta pesma” ili “pesma koja je promenila vlasnika”? Ne, ne mislim na plagijate niti na postmodernističke uzlete Gorana Bregovića – mislim na ono kad neko otpeva nečiju pesmu, pa ta izvedba ispadne kao da ju je taj i stvorio ili je baš pisana za njega. Znate li takve primere? Baveći se muzikom poslednjih tri-četiri decenije, nakupio sam takvih primera i mogu reći da ih znam mnogo.

Every time I planted seed, he said 'kill it before it grow'...Neki primeri su diskutabilni i predmet su ličnog ukusa. Recimo, značajno je to što je Eric Clapton 1974. snimio “I Shot the Sheriff” Boba Marleya, jer je tim činom napravio najveću moguću uslugu mladom jamajčanskom muzičaru tako što je ceo svet saznao za njegovo ime; ostatak priče je istorija. Ali, možemo se sporiti da li je Claptonov bravurozni aranžman popravio ili pokvario priču u odnosu na zamisao. Ja se opredeljujem za jednu od živih verzija koju nam je Marley ostavio. Izvini, E.C., možda si ti bog, ali Marley je bio car.… Nastavite sa čitanjem >>

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što jednog trenutka primetiš neke bele fleke ispred očiju, pa shvatiš da si zaboravio da dišeš dok slušaš.

A tek onda uzdahneš duboko. I opsuješ onako, najsočnije što umeš.

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što shvatiš da se čovek poigrava sa kič-ikonografijom, a pritom ne upada u kič. Pa se još pritom i zapitaš zašto nema više ovakve muzike.

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što svede sopstveno delo na dve gitare i šest glasova i pritom ga učini još boljim. A ti to slušaš i tek posle primetiš da ti je brada nonšalantno opuštena… Nastavite sa čitanjem >>

A sad, da malo zapržimo

Ide vikend, pa je red da nađemo neku muzičku temu koja će nam se zalepiti za pamet kao muzička podloga. Evo predloga: Firth of Fifth, numera sa albuma Selling England by the Pound. Solo na gitari koji je proslavio Stevea Hacketta, jednog od meni omiljenih muzičara u svim kategorijama.

A onda da malo zabiberimo: sledi verzija sa prošlogodišnje Hackettove turneje. Ona, nažalost, nije imala mnogo veze sa onim što je on radio na Nišville festivalu letos sa grupom Djabe, gde smo uredno bili na prozivci (ali to je druga tema).

 

I za… Nastavite sa čitanjem >>