Ništa sirene, a?

Bilo je nadrealno: stvarno sam se zatekao 4. maja 1981. na Trgu republike u Beogradu. Sirene su zagrmele i sve je stalo.  Stao sam i ja. Posle nekoliko godina sam shvatio, zamalo prekasno, da nije moje da stojim, nego da se krećem.
Tog 4. maja 1980. još uvek smo bili sigurni da će se desiti čudo i da će nas drug Stari voditi u Bolje Prekosutra još barem dvesta godina. Međutim, bližio se kraj grejs perioda za državne kredite kojima smo pravili železare po Tanzaniji i fabrike smokija, jafa biskvita i ostalih konditorskih proizvoda po Jugoslaviji i Joška je znao da mu je vreme da zamete trag. Uostalom, onaj slet u Pjong Jangu i one žurke u Havani nije bilo moguće prevazići i život više nije imao smisla.… Nastavite sa čitanjem >>

Ja hoću da vidim svet

Tekst koji je pred vama predstavlja veći deo teksta napisanog u jesen 2008. godine i objavljenog na blogu srpskog izdanja National Geographica. Kako taj blog više ne postoji, a do ove priče mi je prilično stalo, to je prenosim ovamo kao deo projekta arhiviranja tekstova.

National GeographicBio je novembar, prvi rođendan mog omiljenog časopisa. Naspelo mi, ne znam ni ja kako, da čestitam na poseban način: prelistavajući aktuelni broj i deleći svoje utiske sa malobrojnim čitaocima mog ličnog bloga. Pride, nisam mogao da odolim, a da usput ne prepričam ko je i kako prvi otvorio tek pristigli primerak.

To pisanje je dovelo i do poznanstva sa glavnim urednikom srpskog izdanja National Geographica; da preskočim detalje, jer ih je mnogo. Tek, Igor je očigledno vešt da namami druge da napišu nešto, što ga čini idealnim glodurom. U mom slučaju, pak, postoji i element “teško žabu u vodu naterati”… Ali, bilo je potrebno da postanem vinovnik jedne anegdote da bih najzad dopreo do odgovora na jedno pitanje. Reč je o tome da sam bio već zamislio da moje prvo pisanije na blogu National Geographica bude odgovor na jedno pitanje, ali još nisam imao ključ u rukama.

Elem: zašto volim National Geographic?

Lako je odgovoriti na deset stranica. Tragao sam za odgovorom u jednoj rečenici.… Nastavite sa čitanjem >>

Moje pravo da ignorišem

Ima raznih prava koje se daju na raspolaganje ljudima deklarativno, faktičkim pravima ili principom zdravog razuma. Ne znam na koji vid ličnog prava da se pozovem da bih mogao da upražnjavam ignorisanje.
Oprema za štrajkovanje glađu, žeđu i glupošću. Pričest četvrtkom.Pun mi ih je burag. Zahtevaju od mene neko dugo i skoncentrisano vreme, jedinu dragocenost koju mi još nisu oduzeli, da bi mi objasnili kako oni zapravo nisu isti; ne primećuju da jedino prihvatljivo objašnjenje može da se kaže u dve rečenice. Nazivaju me apolitičnim samo zato što ne želim sa svakim mamlazom da raspravljam o svojim stavovima; ne shvataju da me ti njihovi modeli angažovanja ne zanimaju.

Veoma su pažljivi da mi ne ponude mesto među sobom, mada su pokušavali ranije, i to je manje-više jedino na čemu sam im zahvalan. Nalaze za shodno da me provociraju i pritom misle da se ja zakopčavam na leđima. Ne primećuju da im se demagogija potrošila i da na mene ne utiču izlizane (mada prepakovane) fraze kojima pokušavaju da iz mene izvuku parolu koja će odati o čemu ja to zapravo mislim.… Nastavite sa čitanjem >>

Ne vršite po Pravopisu! (2)

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je drugi tekst o onima koji vrše, šta već vrše, po mom maternjem jeziku.
Moguće je da nisam u pravu što tvrdim da jezik mora da bude očuvan, jer se nekako volšebno i uvek neko vraća sa tezom kako je jezik živa tvar. Zaista se slažem sa tom tvrdnjom, ali moram da primetim nešto drugo: ta teza je često upotrebljena kao demagoški izgovor za odbranu sopstvenog neznanja. Među osobama koje se kriju iza te tvrdnje ima i onih čije primere sam opisao u svom prethodnom prilogu na ovu temu.

Zbog čega su ljudi toliko spremni da brane sopstvene greške? To mi nije sasvim jasno, jer nikad nisam trpeo loše posledice sopstvenih priznanja da sam pogrešio. Pride, nisam vičan psihologiji i sociologiji ponašanja, što su discipline koje bi verovatno mogle da objasne tu pojavu. Svejedno: to što je jezik živa tvar nikako ne znači da bi milion puta ponovljena greška smela da postane pravilo.

Izvor jezičkog smeća - specimen ARekoh “milion puta”, što će dobronamerni čitalac shvatiti kao stilsku figuru – preuveličavanje je primeren način naglašavanja u opuštenom ćaskanju. Međutim, moja briga je ovog puta usmerena na televiziju kao glavni izvor jezičkog smeća. Uz izuzetno retke izuzetke u nekim emisijama na samo nekoliko TV stanica, broj primera lošeg jezika se zaista bliži tom jezivom broju. Te primere je lako hvatati: izaberite bilo koji termin u bilo kom danu i menjajte domaće TV kanale tokom jednog sata. Odgovorno tvrdim: za to vreme ćete čuti najmanje deset izrazito upadljivih jezičkih grešaka. Ako budete pratili neku komercijalnu televiziju u udarnom večernjem terminu, za deset uhvaćenih primera će vam biti potrebno mnogo manje vremena.… Nastavite sa čitanjem >>

Ne vršite po Pravopisu!

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je tekst o onima koji vrše, šta već vrše, po mom maternjem jeziku.
Sasvim je moguće da ću nekog zbuniti ovakvim naslovom. Verujte mi, nije slučajno. Tu kovanicu sam izrekao više puta, uvek u času kada bih bio posebno iznerviran bahatim ponašanjem prema sopstvenom jeziku.

A gde to piše da je samo lingvistima dozvoljeno da čuvaju jezik?Na početku, da se razumemo: nisam nikakav stručnjak za srpski jezik, a jedina znanja koja imam o njemu su ona koja sam stekao tokom osnovne i srednje škole, čitajući knjige i držeći Pravopis pri ruci. Ah, da: poneko znanje sam stekao i iskustvom. Neka od njih su bila veoma zanimljiva zato što sam doživeo da spojim svoju osnovnu struku sa potrebom poznavanja srpskog jezika. A pritom sam se družio i sa jednim lingvistom, čovekom jakog kalibra, iskoristivši svaki mogući trenutak da naučim više.

Postoji još jedan razlog mog današnjeg bavljenja ovom temom: koliko god ja pokušavao da pobegnem od nje, sustiže me kad se najmanje nadam. A kad vas nešto neprekidno juri, postoji samo jedan način da prekinete agoniju: da prestanete da bežite, okrenete se i suočite sa tim. Svestan sam da agonija neće biti prekinuta, problem će me opet sustizati, a ja ću opet dolaziti na isto. To, pak, nije razlog da zažmurim i pravim se nevešt.… Nastavite sa čitanjem >>

Mojih 125, priča 2: Odavde nema izlaza

David Gilmour – David Gilmour (1978)

Mogu na prste da izbrojim prilike kad sam do poslednjih detalja upamtio epizodu kupovine neke ploče. Ko je mogao da pretpostavi da će baš ta ploča utemeljiti neke moje kasnije potrage?
Posle prve ploče koju sam kupio sutradan posle gotovo incidentalnog useljenja gramofona u moj sobičak, veoma brzo sam širio svoju vinilnu fonoteku. Ne baš da je bilo mnogo novca, nego je ploče krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih stvarno bilo lako kupovati. Za manje od dve godine, do polaska u drugi razred srednje škole, u mojoj fonoteci se nalazilo oko 150 ploča na kojima sam znao naslov svake pesme. Ama, znao sam svaki ton i svaki krc.

No, tih prvih dana je bilo najzanimljivije: štedeo sam svaki dobijeni dinar ne bih li kupio još jednu ploču. A kada dođe letnji raspust, zaradio bih neki dinar radeći u polju. Onda bih otišao u posetu tetki u Zemun, a vraćao bih se sa desetak ili više ploča… I zamislite samo facu prodavca u prodavnici PGP RTB u Makedonskoj ulici u Beogradu kako čita spisak koji mu daje golobradi klinac. Valjda je mislio da je neko drugi sastavio listu i poslao mene da kupim ploče; otkud je mogao znati da sam većinu naslova prepisao iz prvog izdanja Rock enciklopedije, koja je bila objavljena u leto uoči mog ulaska u svet muzike sa vinila. “Šta želiš od ovoga”, pita me. “Sve redom što imate, pa koliko novca bude”, glasio je odgovor. Pet minuta kasnije, na tezgi se nalazilo sedam ili osam ploča. “I ti baš slušaš Hendrixa…” “A zašto da ne”, odgovaram. Lik se nasmeja srdačno i reče, pokazujući na ostatak spiska: “Ove ploče nećeš naći nigde. Ove tri ćeš naći u Jugotonu, tu iza ugla, u Nušićevoj. A za ovu ploču – ama, otkud ti znaš za ovo, boga ti dečijeg – pokušaj u papirnici u Kosovskoj. Ili tamo ili nigde.”… Nastavite sa čitanjem >>

Neke drugačije knjige

Još jedan prilog sa starog bloga koji će uskoro biti zatvoren, a šteta da se baci. Neka se nađe u arhivi. Ovo je tekst o ljubavi prema knjizi.
Ova priča je prvi put objavljena u specijalnom novogodišnjem dodatku u časopisu PC #118, u januaru 2006. Tema tog izdanja je bila fascinacija Internetom u počecima primene. Međutim, za mene je to bila prilika da učinim omaž svom pokojnom prijatelju Bogdanu Lazičiću, čoveku koji je učinio ogroman uticaj na mene, a o čijoj tragičnoj sudbini sam saznao prekasno. Neke informacije u ovom članku su zastarele posle dužeg vremena, ali to je zaista daleko od svake poente.

Neke drugačije knjige....Čika Bogdan je bio jedan od junaka mog detinjstva. Iako slabog zdravlja, a po godinama bliži mom dedi nego mom ocu, kome je pomagao u bravarskoj radionici u kojoj sam voleo da smetam, bio je vrckavog duha i voleo je moje društvo. Veoma rano je prepoznao u meni sklonost ka knjigama, pa mi ih je donosio, jer sam rano naučio da čitam. Tetka Jucika, njegova supruga, radila je u gradskoj biblioteci, pa je birala za mene i neke knjige koje su prevazilazile moj predškolski uzrast. Oni su najodgovorniji za moju doživotnu ljubav prema knjizi, što je dar na kome nikad nisam uspeo da im se zahvalim kako dolikuje.… Nastavite sa čitanjem >>

Muzika koja dotiče zvezde

Život ne može biti bolji od ovoga:

 

Da, dobro ste videli: to prelepo čeljade ispod crvenog kačketa je Sam Brown.

Ova minijatura sa koncerta Davida Gilmoura je tek mali, pikantni detalj koji delim sa vama kao podsećanje da će u nedelju u podne na blogu osvanuti nova priča u ciklusu “Mojih 125”. Ovog puta pričam o prvom albumu Davida Gilmoura, a usput vas upućujem na još neke crtice iz njegove karijere.

Stay tuned… Nastavite sa čitanjem >>