Fotografija dana, 28. mart 2011

Ovo jeste ispalo na brzaka, ali je opet rezultat prethodnog plana.

Fotografija dana za 28. mart 2011.

Slika je rađena kao makro; to je jedini način da objektivom prosumer fotoaparata dobijem zamućenu pozadinu (bokeh). Tu pozadinu sačinjava jedna slika koja se, slučajno, zatekla u blizini (o toj slici i njenom autoru posebno ću pisati drugom prilikom).

Lična beleška: nađi neki materijal prikladan da služi kao neutralna pozadina na fotografijama poput ove.

Trikovi u postprodukciji su opet prevagnuli, što je bilo planirano. Osim što je već bila mutna, pozadina je dodatno izolovana da bi bila blago zatamnjena. Usput sam oborio zasićenje boja i kontrast pozadine; vinjetiranje uglova je izvedeno obaška. Cvet u prednjem planu je takođe izolovan tako da bele latice budu posebno izoštrene, a žuti deo blago pojačan.

Oni koji zagovaraju projekat “jedna na dan” su u pravu. Samo nekoliko dana sam u igri, jedva jedan procenat posla sam završio, a već hvatam sebe kako unapred razmišljam šta i kako želim da dobijem, od postavke do naknadne obrade. Daleko od toga da znam baš sve unapred, ali sam zadovoljan zato što nijednom nisam odstupio od prvobitne ideje. Ajde-de, još samo 360 ovakvih pokušaja, pa ću možda imati hrabrosti da kažem da sam bolji fotograf nego što sam bio kad sam počeo.

Svejedno i ako ne budem: sigurno ću naučiti nešto usput, a već se dobro zabavljam.

Par fotki iz arhive: Kembridž 2004

Jednu od ovih fotki sam predstavljao više puta do sada, na raznim mestima. Ne mogu da odolim, moram ponovo, ali ovog puta sa malo više scena.

Nedelja, rano popodne, april 2004. godine, nalazim se u pešačkoj zoni u Kembridžu u Engleskoj. Momentalno je bilo lepo vreme (što je važan podatak, s obzirom na to da sam tog dana prebrojao četiri sunca i tri kiše, naizmenično). Ljudi se razmileli po gradu; reke turista trče po dvorištima koledža i po ulicama, guraju se po krcatim čajdžinicama, a neki su se okušali i u upravljanju čamcem po reci Cam uz pomoć motke. Nastavljam ka uskršnjem vašaru na trgu ispred čuvene zgrade Corn Exchange. Morao sam da dotaknem zgradu: ovde je grupa Pink Floyd imala svoj prvi nastup 1965. pod tim imenom; tada su to bili “samo” lokalni momci.

Na raznim mestima zatičem ulične muzičare, pantomimičare, ludake raznih vrsta. Ne mogu da odolim: potrošio sam možda 4-5 funti sitnine da im dam bakšiš; sećao sam se godina kad sam aktivno svirao gitaru i pitao se da li ću ikad biti u prilici da sviram na ulici tamo gde je to sasvim uobičajeno… Nastavite sa čitanjem… “Par fotki iz arhive: Kembridž 2004”

Japan, dve nedelje posle

Deset hiljada potvrđenih žrtava, još sedamnaest hiljada nestalih, devastirana infrastruktura, zamalo nuklearna katastrofa, šteta od 310 milijardi dolara, empirijski dokaz da se potpuno uništeni kolovoz može popraviti za šest dana i ponosna nacija kojoj nije potrebno pedeset policajaca oko kamiona sa flaširanom vodom, jer se niko ne grabi, već svi mirno uzimaju po jednu flašicu. To je, otprilike, kratki saldo jedne od najvećih kataklizmi koje je priroda priredila svetu.

Groteskno je reći, ali sreća u nesreći je to što su se zemljotres i cunami desili Japanu. Da se desilo bilo gde drugde u svetu, više bi posla bilo sa nedisciplinovanim građanima nego sa posledicama nesreće. Svi smo gledali kako ljudi u toku zemljotresa beže – na vrhove zgrada, jer tamo je najmanja opasnost od slomljenog stakla i šuta, a oni znaju da te zgrade neće pasti… Što reče jedan 11. marta uveče, jedan naslov koji nećemo čitati ovih dana je “Stotine hiljade spasenih zahvaljujući rigidnim standardima gradnje”.

I standardima i izvedbi koja je jednaka projektu, ne sumnjam u to.

Portal The Atlantic je objavio foto-reportažu koja iz posebnog ugla odslikava razmere katastrofe u Japanu. Preporučujem da je pogledate.

Foto-reportaža o zemljotresu i cunamiju u Japanu

(Via)

Fotografija dana, 27. mart 2011

Nedelja je, pa imam vremena da se bavim montažom. Ova kompozicija je takođe predmet ideje koja se razvijala neko vreme.

Fotografija dana za 27. mart 2011.

Mesingani zec je deo inventara na mom stolu, davni rođendanski poklon od kumova. Pozadine su papiri u boji, a “reflektor” je najobičnija džepna baterijska lampa koju sam držao u ruci. Sesija je trajala oko pola sata, od čega mi je trebalo deset minuta da napravim aranžman na stolu i prve probe. Fotoaparat je bio postavljen na maleni tronožac, a svaku scenu sam slikao u exposure bracketting režimu (tri ekspozicije, +-1eV). Tokom sesije sam napravio 60 ekspozicija (pa sam na kraju jedva odlučio koje fotke da uzmem). Po različitoj boji mesinga na slikama, možete i sami pretpostaviti da sam namerno odstupao u izboru balansa belog tokom postprodukcije. Umetnička sloboda, šta ćeš.

(Lična beleška: sledeći put obriši prašinu sa objekta slikanja; u makro režimu se vidi svaka mrvica.)