Kad inspiracija presuši

Uz svu dobru volju i još bolju muziku kojom se okružujemo, ponekad je teško održati tempo pisanja koji smo na ovim stranicama sebi dobrovoljno nametnuli. Prosto, ideje se ponekad zavuku u budžake i nikako da izađu odande. Tada pribegavamo raznim alternativnim tehnikama. Evo, mene uvek dobro pokreću provokacije.

Uz svu dobru volju i još bolju muziku kojom se okružujemo, ponekad je teško održati tempo pisanja koji smo na ovim stranicama sebi dobrovoljno nametnuli. Prosto, ideje se ponekad zavuku u budžake i nikako da izađu odande. Tada pribegavamo raznim alternativnim tehnikama. Evo, mene uvek dobro pokreću provokacije. Nastavite sa čitanjem >>

Čarobni amalgam

To li je, dakle: besprekorni talenat pisanja pesama jednog čoveka preklopljen fantazmagoričnim vizijama one dvojice ludaka iz Tuscona. Ne možeš poželeti više.

To li je, dakle: besprekorni talenat pisanja pesama jednog čoveka preklopljen fantazmagoričnim vizijama one dvojice ludaka iz Tuscona. Ne možeš poželeti više. Nastavite sa čitanjem >>

Balada o Cableu Hogueu

Imam nekolicinu prijatelja koji su, poput mene, od malena veliki obožavatelji filmskog opusa Sama Peckinpaha. Ovaj režiser je uveliko zaslužan za revitalizaciju westerna kao žanra, a nekoliko njegovih epskih filmova na tu temu su danas klasici. Major Dundee (1965), The Wild Bunch (1969), Pat Garrett and Billy the Kid (1973), Bring Me the Head of Alfredo Garcia (1974) samo su neki od Peckinpahovih filmova koje sam strastveno gledao u bioskopima iz dana u dan, sve dok ih ne bi skinuli sa repertoara. Niko pre njega nije snimao takve akcione scene i nasilje koje su imale svrhu u naraciji, a likovi su mu, najčešće, bili ljudi koju su večito bili u konfliktu između života koji žive i ideala u koje veruju… Dakle, gubitnici i otpadnici.

U The Ballad of Cable Hogue (1970) Peckinpah je malo odstupio od sopstvenog obrasca. U njemu nema žestokog nasilja, a mnoge epizode su prožete humorom.

Trideset godina kasnije, čika Žika mi je doneo novi disk Calexica Hot Rail (2000) i odmah izjavio: “Sine, ovo će mnogo da ti se svidi…”.… Nastavite sa čitanjem >>

Glasovi u polju

Život je prekratak da bismo razne gluposti trpeli ikako; a naročito je prekratak da bismo neke banalnosti pregurali više od jednom. Međutim, život je dovoljno dragocen da bismo neke jednostavne a veličanstvene pojave morali da priuštimo kad god je to ikako moguće. I onoliko puta koliko je to moguće, naravno.

Imajući tu pouku na pameti, još pre nekoliko nedelja sam obezbedio preduslove za svoj drugi susret uživo sa grupom Calexico.

Pa, valjda je jasno zašto.… Nastavite sa čitanjem >>

Na kraj sveta. Sa tobom.

Nazovite me nekritičnim ljubiteljem, zadriglim fanom ili koji se ono još pogrdni termin izvlači u ovakvim prilikama, ali nećete me pokolebati. Pojavljivanje novog materijala grupe Calexico ili barem najava onog što tek dogodine dolazi, kao u ovom slučaju, uvek je događaj vredan pažnje.

Ovo je osvanulo juče.

E, tako.… Nastavite sa čitanjem >>

Linija na kojoj se razdvaja ono pre i ono posle

One hand on the hammer, one foot by the door
Pushed by the wind, fed by the need for moving on,
Moving on to nowhere
Ima već par meseci, Peacock junior je postavio ovu pesmu na svoj zid na fejZbuku i tako me podsetio na jedan od najboljih koncerata koje smo, eto slučaja, zajedno pohodili… Beše vrela avgustovska noć pre četiri godine, zidine Malog Kalemegdana su bile usijane. A beše još vrelije kad je krenula ova pesma.

To su oni prosti trenuci kad čovek shvati koliko je malo potrebno da bude srećan.… Nastavite sa čitanjem >>