Једна од пре: куд сви Турци, ја аутоцензуру

Ја цензуру? Свашта ћемо дочекати, кажем ја себи. Међутим, има ту неког врага, данас свака шуша (не мислим на људе који се презивају Шуша) узима за право да цензурише ово или оно из неких својих разлога. Гугао цензурише лица и регистарске таблице на свом уличном гледалу. Цевка ту и тамо цензурише лица, а редовно цензурише оне три речи у енглеском (а можда имају и четири… не, реч за курац уопште немају, тј имају неколико али свака у ствари значи нешто друго). Свака друштвена група има право да забрани осталим друштвеним (и приватним!) групама коришћење одређених речи. А ко одређује те речи? Они сами, или им неко помаже.

А шта бих ја цензурисао из сопствене производње? Пре свега, ствари које би могле да ме доведу у неприлику са адвокатима, да не бих надрљао због неовлашћено објављивање копирајтованог садржаја (види мама, без генитив!). Да пробамо како би то изгледало.

Ово је први покушај. Рађено Шантом, цензурисано алатком за размрљавање (за сада без бољег назива), изгледа шмрљаво као што свака цензура која држи до себе и треба да изгледа. Ал’ нисам задовољан, неко би могао по бојама да погоди шта је ту писало. Идемо даље.… Nastavite sa čitanjem >>

Može da bude malj, ali ne mora da znači

Gotovo da nema muzičara koji nije izjavio da je povod da se uzme instrument u ruke – devojke. Oni koji to ne žele da priznaju naprosto lažu, jer je odnos s suprotnim polom opšte tematsko mesto u većini svih objavljenih pesama u istoriji popularne muzike. Načini kako autori pristupaju ovoj temi su različiti – od hard rockera/heavy metalaca koji vole da mlate dugim kosama i gitarama kao supstitutom falusa, do onih sklonih filozofiranju i biranju reči. Jer FUCK nije reč koje je poželjna u javnosti.

Žene kao autori su tu mnogo pragmatičnije te su sklone stilskim figurama i eufemizmima, a sve u ime, stvarne ili imaginarne, ljubavi. Mada svi mi dobro znamo kako se to pozorište završava. Be right back

TV bdenije posle Woodstocka

Televizija, znate i sami, predstavlja silu veću od bilo koje druge kada je reč o socijalnom, političkom i kulturnom uticaju na masu. Tako beše oduvek, a istorija nas podseća da je još Jozef Gebels, ministar propagande Trećeg Rajha, prvi prepoznao o kakvoj moći je tu zaista reč. Međutim, u današnjem metežu 100-200-300 TV programa kojima često raspolažemo, disperzija sadržaja je velika, pa se i gledaoci profilišu. Problem je, dakako, u tome što je nekadašnji “prozor u svet” vremenom postao “šaht za ubacivanje svakog smeća” (bez selekcije). Disperzija je dovela do toga da je nemoguće sprovesti kanalisanje sadržaja – da ne kažem cenzuru, mada zapravo jeste reč o tome, ali da ne širim temu u beskraj. Jer nekada se, da prostite, pazilo na to šta će gledalac iz Vičite, Mančestera, Kuznjecka i Donjih Prćilovaca moći da gleda kod kuće i kakav uticaj će to imati po kulturni razvoj i duhovno zdravlje ukućana, posebno onih mlađih.

E, tim je nazgled čudnije ono što se dešava u sledećem snimku. Ispratite ga pažljivo.

Ovi baš ne znaju da stanu, a? Da li su radile kisele bombonice, vesela zavijača ili nešto treće, ne bih da licitiram. No, ovo je beleška o nečemu neuporedivno važnijem.… Nastavite sa čitanjem >>