Oproštajno pismo

Nekada su gitaristu Micka Abrahamsa mnogi poredili sa Ericom Claptonom. Tvrdoglavost i nespremnost da se menja koštali su ga velike karijere.

Nekada su gitaristu Micka Abrahamsa mnogi poredili sa Ericom Claptonom. Tvrdoglavost i nespremnost da se menja koštali su ga velike karijere. Nastavite sa čitanjem >>

Kelpie

Jubilarna izdanja nekih poodavno objavljenih albuma dobra su prilika da preispitamo svoj odnos prema tom sadržaju. Ovom prilikom, zahvaljujući izdašnom dodatnom materijalu izdatom pored svežeg remiksa osnovnog albuma, preispitujemo koliko je zaista taj album slab u odnosu na prethodne, kao što o njemu često mislimo.

Jubilarna izdanja nekih poodavno objavljenih albuma dobra su prilika da preispitamo svoj odnos prema tom sadržaju. Ovom prilikom, zahvaljujući izdašnom dodatnom materijalu izdatom pored svežeg remiksa osnovnog albuma, preispitujemo koliko je zaista taj album slab u odnosu na prethodne, kao što o njemu često mislimo. Nastavite sa čitanjem >>

Sve zbog flaute

Neću da ćutim. Ni onda ni sada. Činjenica o kojoj je ovde reč, zapravo, ide u prilog celoj priči o grupi Jethro Tull.

Neću da ćutim. Ni onda ni sada. Činjenica o kojoj je ovde reč, zapravo, ide u prilog celoj priči o grupi Jethro Tull. Nastavite sa čitanjem >>

Moljci

Ove godine će Ian Anderson i grupa Jethro Tull proslaviti 50 godina uspešnog rada. Ne znam kako će je obeležiti jer Anderson ima ozbiljnih problema sa glasom, a ekipa koja ga danas prati teško da je onaj Jethro Tull koji sam imao prilike da gledam na koncertu u par navrata. Daleko da je današnja postava svirački nekompetentna i da sve ono što pružaju na koncertima ne zvuči dobro, ali poslednjih desetak godina magija njihovih nastupa naprosto se izgubila.



Zbog toga je bolje da se vratimo u prošlost, kada je sve što su potpisali i izvodili bilo savršeno.… Nastavite sa čitanjem >>

Za Kraljicu i Otadžbinu

Posle velikog uspeha albuma Aqualung (1971) i Thick as a Brick (1972), činilo se da grupu Jethro Tull ništa nije moglo da zaustavi da ide napred. Pored hvalospeva kritike, publika je pronašla nove, otkačene ljubimce, tako da je sve išlo kao podmazano. Po rečima Iana Andersona: “Više nismo svirali koncerte pred manje od 10.000 ljudi”. Inspiracije mu nije nedostajalo, pa je A Passion Play (1973) trebalo da zacementira njihovu poziciju velike grupe koja savršeno funkcioniše u studiju i na koncertima.

No, kritika je mislila drugačije.… Nastavite sa čitanjem >>