Pohvala jeziku

Roditelji su nas naučili da započete poslove završavamo. Ali, život nam stalno pokazuje da to pravilo ima izuzetaka. Možemo li da naučimo da ih (na vreme) prepoznamo?
Katastrofa našeg obrazovnog sistema uokvirena je činjenicom da će ocena iz bilo kog predmeta uvek biti direktno izobličena ocenom iz matematike (u moju stručnost da na ovu temu govorim nemajte sumnji, jer sam jedan od retkih zverova koji je bio u zoni pozitivnih mutacija). Sve druge predmete, na ovaj ili onaj način, pokušava naše školstvo matematizirati. Utehe nema u činjenici da nismo jedini: scena iz filma Društvo mrtvih pesnika, u kojoj profesor Kiting viltmanovski cepa matematizirani Uvod u Poeziju, govori o tuđim stranputicama. Hemija Varijetet Homo Sapiensa u potrazi za zdravim razumom u osećajnosti: profesor Kitingima jednačine koje valja izjednačiti; istorija ima datume, količine armija i vrsta naoružanja; geografija statističke podatke o natalitetu i mortalitetu, količinama uranijuma (Kongo!) ili molibdena (Mačkatica kod Surdulice!); a da li veronaučnici još uvek prebrojavaju anđele na vrhu igle ne bih znao.

A suština katastrofe potiče iz suštine matematike, jer matematika nije nauka, ona je potpuno veštački artifakt, alat nauke zasnovan na nekoliko dogovorenih premisa, iz kojih slede konsekvence koje se ne mogu ni tačnim ni netačnim pokazati (za detaljnije upoznavanje sa situacijom, ako baš morate, pogledajte ovde). Dobar matematičar je, dakle, prividno vešt mađioničar, sa tom razlikom što matematičar, pored toga što možda vara druge, možda vara i sebe. Zato nikada neće doći trenutak da profesor matematike kaže koju neafirmativnu reč o predmetu, da ukaže na loše, da govori o pogrešnom, jer to nije moguće, niko o istinitosti matematike ništa ne zna, niti može znati. Matematika je čardak ni na nebu ni na zemlji, što je strašna tajna koju esnaf krije komprimovanu u simboličke oznake parajezika. Dugoročno usporenje rasta fizike, koje nastupa posle eksplozivne Ajnštajnove faze, upravo potiče iz činjenice da su se fizičari uhvatili u koštac sa tajnama koje se moraju matematički opisivati (to jest nagađati), jer je tek ovih dana tehnološki razvoj omogućio eksperimentalne provere.

Ako nikada niste ostali bez teksta, sada je šansa!

Pračet za neupućene

Nije bila mračna i olujna noć. Trebalo je da bude, ali takve su vam vremenske prilike. Na svakog ludog naučnika koji je imao prikladnu gromovnu oluju baš u noći kada je njegovo dovršeno Veliko Delo ležalo tamo, na laboratorijskom stolu, imate desetine onih koji bespomoćno sede pod mirnim zvezdama dok Igor obračunava svoj prekovremeni rad.
Dobro predskazanje veli da će nešto da se desi. Nešto lepo...Gornji pasus potiče iz “Dobrih predskazanja”, moje omiljene knjige Ser Terija Pračeta. Doduše, napisao ju je zajedno s Nilom Gejmenom, takođe svojevrsim ludakom (autor serije stripova “The Sandman” i niza romana od kojih je meni omiljen “Američki bogovi“), saradnja koja je lepo opisana na kraju knjige: “Teri Pračet ustaje rano ujutru, Nil Gejmen rano popodne. Ova knjiga je nastala u onih četiri ili pet sati kada su obojica bili budni.”

No, ovaj put ćemo se fokusirati na Pračeta. Ima zašto. Najprodavaniji je britanski pisac 90-ih (trenutno je na skromnom drugom mestu), rangiran je kao sedmi na listi stranih autora u SAD, a do sada je prodato 65 miliona primeraka njegovih knjiga koje su prevedene na 37 jezika. No, to su samo cifre, čovek bre piše bogovske knjige.

A ima i još jedan razlog. Ovaj post je ucena. Kakva? Saznaćete na kraju Smile

Godišnjica Ravelovog “Bolera”

Obratite pažnju da sam ime dela napisao velikim slovom i pod navodnicima, pa još sa prisvojnim pridevom. I time, naravno, učinio sam da vi sad mislite na jedan određeni bolero. Koliko vas je mislilo da je to vlastita imenica?
Na današnji dan pre 83 godine, 22. novembra 1928, svet je prvi put čuo izvođenje “BoleraMauricea Ravela, delo koje se danas smatra najpopularnijim komadom za simfonijske sastave.

Manje je poznato da svetom kruže dve verzije “Bolera”. Recimo, možete čuti onu šestominutnu verziju koju svira orkestar onog ludaka koji je uspeo da uvede kič u muziku koja često nosi epitet ozbiljne (a opet, kao da se iko iz familije Štraus ponašao iole drugačije nego Andre Rieu – bili su prevashodno salonski zabavljači). Međutim, relevantna je verzija koja traje nešto ispod sedamnaest minuta i koja u notnom zapisu ima ideju o neprekidnom kreščendu, od početka do kraja.

[EDIT mart 2012: verzija od 17 minuta više ne postoji na YT; zamenio sam je verzijom koja traje 15:30; sve je stvar senzibiliteta dirigenta; neki vole da ubrzaju malo]

Muzičkom notacijom, ceo orkestar se vodi iz ppp (pianissimo possibile) u fff (fortissiomo possibile). Tri p i tri f su van neke nominalne ravni u muzičkoj notaciji dinamike… ali to nije ništa, jer je Čajkovski koristio šest p i četiri f, Maler po pet, a György Ligeti je išao do osam – pa ko kako razume da treba da se izvede…

Ima da se kaže (i čuje i vidi) još ponešto.… Nastavite sa čitanjem >>

Amsterdam za decu

Kada se pomene Amsterdam, obično se pomisli na… kahm, ono zeleno… a, bogami, i na… kahm, ono crveno.
Zapravo, izbliza izgleda kao baš prijatan gradIako sam svestan tih stereotipa, moram priznati da sam bio zatečen čuđenjem i sumnjom u moje mentalno zdravlje od strane nekolicine poznanika kojima sam pomenuo da početkom novembra vodim svoju desetogodišnju ćerku na petodnevni izlet u pomenuti grad.

Svake godine, u Amsterdamu se rodi oko 25.000 beba. Šta rade svi ti novopečeni roditelji – da li u paničnom strahu čupaju dete iz porodilišta i natovareni samo najneophodnijim stvarima beže u unutrašnjost, kako bi svoje čedo poštedeli odrastanja u Sodomi i Gomori današnjice?

Zapravo, sve je u perspektivi. Da sam pomenuo kako vodim dete u grad sa mnoštvom muzeja i predivnih kanala, gde ćemo po vasceli dan da se vozimo biciklom, sigurno bi s odobravanjem klimnuli glavom.

A kako je sve krenulo?… Nastavite sa čitanjem >>