Blago (prvi kontigent)

Veliku muku trpim u životu: prinuđen sam da radim mnogo, često i vikendom, život mi se pretvorio u dane mrmota. To samo po sebi nije neki problem, jer ne radim za ping-pong loptice, a pogotovo me nije On obećao Njima da radim bez pišanja i pauze vasceli dan za male pare. Nego bih voleo da slušam muziku, a ne smem. Problem se sastoji iz toga što često naleti nešto čemu bih odmah hteo da utvrdim poreklo, godinu, muzičare na snimku, čega još ima na albumu… I dok dlanom o dlan, upropastim radni tempo.

Ponekad ipak ne mogu da odolim: pustim bar Radio Paradise da me zabavi neki minut… Neki sat. Ili dva. Ili tri. Onomad je iz Bilove plejliste naišla ova numera:

A to se, nešto kasnije, pretvorilo u paničnu jurnjavu da postignem rok za neki posao koji sam morao na vreme da uradim. Jer – posle ove svirke, neizostavno sam morao da čujem još muzike grupe Manassas.… Nastavite sa čitanjem >>

Alternativa, improvizacija i pogled koji je mogao da ubije

– …A umeš li da odsviraš “Ciganku”?
– “Ciganku”?
– Ma znaš, onu od Hozea Felisijana!
– Šanji, čoveče, to je pesma o Ciganinu, lutalici sa gitarom, a ne o Ciganki!
– Ma dobro, pusti sad to, ja to uvek pamtim kao “Ciganku”. Umeš ili ne umeš?
– Umem. Ali ne mogu da odsviram baš onako onaj furiozni solo na kraju, nego drugačije, a moj glas nije ni blizu Felisijanovog pevanja.
– To što možeš je dovoljno za ono što planiram. Sviraćeš i pevaćeš to u predstavi, između dve celine. Vidi ko će sa tobom da svira, treba mi i taj solo, pa zato spremi to u dve gitare.

Kad se samo setim… Od tog razgovora je prošlo skoro 35 godina. Bio sam tad skoro-pa-triput mlađi nego danas.… Nastavite sa čitanjem >>