Школа лошег превода: колоквијум

Имали сте довољно времена да вежбате, а имао сам и ја. Треба радити, што увек тешко иде, осим ако наиђе надахнуће. Наишло је кад сам схватио да је моја муза Глугеније Свемогући лично.
Јер, кад се преводи поезија, песници се даје слобода. Песничка. Треба замахнути слободно, са бар онолико слободе колико је песник дао себи. И онда иде.

“Мачији народ (производња паљбе)”

Прати ове очи тако зелено
могу да зурим хиљаду година
хладнијих од месеца
Био је тако дугачак
А ја сам производио паљбу
са бензином.

и тако, зури целу једну Миленију

Ciganka

Bio je lep julski, sunčan dan u Barseloni, negde početkom veselih osamdesetih. Drugari i ja švljali smo velikim gradom pokušavajući da odgnetnemo sve njene misterije, naivno se pitajući da li Španci uopšte uče engleski jezik u školama i zašto šuškaju kada pričaju. A onda smo ušli u jednu od muzičkih prodavnica, da malo predahnemo i ohladimo usijane glave. Kako smo se prevarili…

Ova pesma nas je sačekala na ulasku, a ostatak albuma Poco ruido y mucho duende ispratio. Da budem iskren, jedva smo pogodili izlaz. To se na španskom kaže salida, sa mekim s proceđenim kroz zube. I tu se moje poznavanje tog jezika završava. 🙂 Naravno, čvsto smo stiskali u rukama dva albuma muzičara koji se, kako smo jedva razumeli prodavca, zove Manzanita.… Nastavite sa čitanjem >>