The Moody Blues za sirotinju

Barclay James Harvest je grupa koja je bolja od mnogih drugih koje su napravile značajne karijere. Okolnosti su im retko kada išle na ruku, pa su kod nas ostali gotovo nepoznati.

Posle buteljke dobrog vina i kada sam dobro raspoložen, prijatelji me uvek nagovore da izigravam DJ-ja u sopstvenom domu. Omiljena disciplina im je da im puštam “propale bendove” za koje, obično, nisu čuli. A kada se fešta završi, u vazduhu često ostaje da lebdi pitanje: zašto te grupe/autori nisu dobili zasluženu pažnju iako su imali sve preduslove za uspeh?

Retko znam pravi odgovor.

Uzmimo, na primer, grupu Camel – njihov spiritus movens, gitarista Andy Latimer je čovek koji je imao viziju i kreirao njihov veoma originalni zvuk. Za mnoge istaknute svirače je kao gitarista veliki uzor, ali se sama grupa nikada nije “oparila” i uzletela do nivoa stadiona, iako iza sebe ima izuzetno kvalitetnu diskografiju i ubitačne nastupe.

U njihove drugare iz kategorije “neuspešnih” svakako spadaju i Barclay James Harvest. Oni su u britansku muziku uveli pastoralnu, “orkestarsku” svirku koja je po zvuku jedinstvena i vrlo ugodna za uši. No, tokom dobrog dela karijere, baš u vreme kada su bili najproduktivniji, prolazili su veoma loše zbog čestog poređenja sa mnogo poznatijom grupom The Moody Blues.

Slušao sam dosta i jedne i druge, pa ću izreći jeres: gledajući njihove kompletne opuse, BJH su snimili mnogo više odličnih pesama, dok su se The Moody Blues najveći deo karijere vozili na staroj slavi prvih albuma, uglavnom nesposobni da se na bilo koji način menjaju. Imali su sreću da snime “Nights in White Satin” na samom početku karijere: praktično, dalje nisu morali ništa da rade osim da održavaju prisustvo.

Gone to Earth (1977)
Barclay James Harvest – Gone to Earth (1977). Zbijanje šale na svoj račun kao vrhunski oblik sarkazma. Izvesno, mnogi kritičari nisu zaslužili bolje. A kao da je Onaj Odozgo pogledao na sve ovo, posle ovog albuma grupi je krenulo mnogo bolje.

Jedan od zluradih novinara, recenzirajući jedan od albuma BJH, napisao je da su oni “The Moody Blues za sirotinju”. To je bio šlagvort da John Lees napiše današnju pesmu.

Vešto koristeći akorde i aranžmanska rešenja iz “Noći u belom satenu”, pri tome pazeći da ne upadne u zamku plagiranja, Lees je učinio da pesma zazvuči vrlo prepoznatljivo. Tematika je, sasvim primereno, ljubavna, melodija je drugačija, a sama pesma, nevezano za povod, impresivna.

Prepotentni Justin Hayward sigurno nije bio zadovoljan onim što je čuo. Basista BJH Les Holroyd je u intervjuima pričao da mu se izvinio kada su se sreli.

Iako ova pesma nije ključna na albumu Gone to Earth (1977), od njegovog objavljivanja karijera BJH je počela da se kreće uzlaznom linijom. Album je ušao na britansku top listu, a u Nemačkoj su za njim ludovali. Ubrzo posle toga, BJH će svirati velike koncerte – u Berlinu, ispred Reichstaga, 1980. će nastupiti ispred 200.000 ljudi. Uz to, tokom osamdesetih izdaće nekoliko odličnih i tiražnih albuma.

Pa makar bili The Moody Blues za sirotinju. I don't know smile