Sva je istina da danas sa Ostrva stiže tužna vest: Margaret Thatcher je otišla na Neko bolje Mesto.
Prisećamo se Gvozdene ledi, njene stamene politike i poneke greške u koracima. Barem je to tako izgledalo iz ugla malog čoveka koji nije mogao da razume zašto je onoliko dečaka moralo da izgubi život zbog jednog kamička u južnom Atlantiku.
Slušamo muziku posvećenu toj grešci.
Album The Final Cut (1983) samo je formalno potpisan kao Pink Floyd: taj album, za koji se svako ko dobro poznaje rad grupe slaže da je najslabiji u opusu, predstavlja konačnu, eksplicitnu izjavu Rogera Watersa o ruci koja ga je othranila kada je ostao bez oca u ratu. Za mene lično, “Post War Dream“, numera koja otvara album, jedan je od tri svetla momenta na albumu (ostali su “The Gunner’s Dream” i “Not Now John“), ali mrak koji izbija iz tolike količine ispoljenih frustracija gospodina Watersa ne dozvoljava da se tom albumu vratim često. Možda je čak bilo dovoljno ono preslušavanje kad smo poZZdravljač i ja pobegli sa časa, pa trknuli do njega i preslušali album koji je on taman kupio dan-dva ranije.
Velim, ovo je bila prilika da se setim. Naježio sam se kao da sam sad čuo taj udar refrena prvi put.
[Car sound, switching on of car radio]
“…announced plans to build a nuclear fallout shelter at Peterborough
in Cambridgeshire…”
[phzzt! of returning]
“…three high court judges have cleared the way…”
[phzzt!]
“…It was announced today, that the replacement for the Atlantic
Conveyor the container ship lost in the Falklands conflict would be
built in Japan, a spokesman for…”
[phzzt!]
“…moving in. They say the third world countries, like Bolivia, which
produce the drug are suffering from rising violence…[fades]”
Tell me true, tell me why, was Jesus crucified
Is it for this that Daddy died?
Was it for you? Was it me?
Did I watch too much T.V.?
Is that a hint of accusation in your eyes?If it wasn’t for the nips
Being so good at building ships
The yards would still be open on the clyde.
And it can’t be much fun for them
Beneath the rising sun
With all their kids committing suicide.What have we done, Maggie what have we done?
What have we done to England?Should we shout, should we scream
“What happened to the post war dream?”
Oh Maggie, Maggie what have we done?
Dakle, pričamo o grešci koja je značajno pomogla Megi da nastavi da sačuva fotelju, sa kolateralnom greškom koja se (NJoj) isplatila.
A “preskočiti” taj čas i nije bila greška, jer opet smo saznali nešto, osetili žmarce u krvi x puta vraćajući iglu na poznati prelaz sa glasa na saksofon. Osim toga, ako me pamćenje služi, nekoliko godina kasnije su ukinuli taj predmet.
Reklo bi se da mnoge greške ne postoje, samo zavisi odakle gledaš!