Nema nikakve razlike

Zapravo, ima. I to velike.
Zapravo, nema. Baš nikakve.

Sa Grupom koja je svojevremeno odustala od pokušaja da sebi pronađe dobro ime družili smo se na Suštini pasijansa do sada samo dvaput (ovde i ovde). To su dve veličanstvene pesme. Ali, ja ću se sa otvorenom drskošću usuditi da izjavim da je ovo najbolja pesma u njihovom opusu, unapred svestan težine tih reči i lakoće svoje nepromišljenosti da te reči pretočim u zapis koji drugi živ čovek može da pročita.

Znate šta? Baš me briga. Ova pesma je toliko veličanstvena da bih mogao da je slušam svakog dana po dvaput, do kraja života.

It makes no difference where I turn
I can’t get over you and the flame still burns
It makes no difference, night or day
The shadow never seems to fade away

And the sun don’t shine anymore
And the rains fall down on my door
Now there’s no love as true as the love
That dies untold
But the clouds never hung so low before

Šta su mogli znati golobradi dripci kad ih je Ronnie Hawkins prikupio da mu budu pozadina u rockabilly sastavu koji je nazvao prosto po sebi, The Hawks, pa sa njima žario i palio severnom obalom jezera Ontario. Misleći da su pobrali svu pamet ovog sveta kad su napunili 21 godinu, Levon Helm i ekipa su pokušali da uberu svoj deo kolača na naglo rastućoj muzičkoj sceni. Beše to traljavo: vrteli su se u krug, jer su trošili sve što bi zaradili samo da opstanu na sceni.

It makes no difference how far I go
Like a scar, the hurt will always show
And it makes no difference who I meet
They’re just a face in the crowd on a dead-end street

I ko zna šta bi bilo da iz zapećka nisu kročili pravo u istoriju: kada ih je Bob Dylan angažovao 1965. godine, kako su mogli znati da će postati vinovnici u jednom od najvećih preloma veza sa tradicijom koju se neki muzičar usudio da preduzme. Jer kada je Bob Dylan uzeo Stratocaster u ruke uoči svoje prve svetske turneje, a agilni čistunac iz publike u Newportu viknuo ka njemu “Judo!”, iza njega je na sceni stajala skupina ludaka koji nisu bili baš sasvim sigurni šta ih je to snašlo. A Dylan je samo pružio ruku ka njima i rekao, prosto, “And this is the band!“, ne znajući da im je tog časa kumovao, na pravdi boga, za sva vremena. A šta se sve dešavalo tokom te turneje, priče su različite. Jer svi su bili toliko urađeni od teških droga i alkohola da je malo ko i samome sebi verovao da se sve dešavalo onako kako je upamtio.

And the sun don’t shine anymore
And the rains fall down on my door

These old love letters, well, I just can’t keep
Just like the gambler says: “Read ’em and weep”
And the dawn don’t rescue me no more

A tek šta bi bilo da ih upravo Bob Dylan nije motivisao da se presele u okolinu Woodstocka. Jer, tih godina je bilo tako in živeti u gradiću umetnika, tako blizu svemu a tako daleko od svega, na mestu gde se inspiracija nalazila na svakom koraku, gde su neke čudne trake iz podruma postale kultni dokument o rađanju jednog novog vremena – koje nije dugo trajalo, ali svejedno – i gde je bilo tako lako i tako prokleto dobro svom prvom albumu dati benasto ime prema boji fasade kuće u čijem su podrumu sa Dylanom snimili The Basement Tapes (1967-68, objavljeno 1975), upravo kuće u kojoj su živeli: Music from Big Pink (1968).

Without your love, I’m nothing at all
Like an empty hall, it’s a lonely fall
Since you’ve been gone it’s a losing battle
Stampeding cattle, they rattle the walls

Put od muzike iz Velike Ružičaste do Poslednjeg valcera u balskoj dvorani Winterland je bio dug, pun rupa i prepreka, ali se vozilo brzo i neustrašivo. Zastalo se poneki put zarad još pet albuma, a još jedan je pretekao za objavljivanje posle razlaza. A one kasnije godine ne moramo da pominjemo, jer najstamenijeg autora među njima nije bilo u tom ponovnom okupljanju zarad ceđenja suve drenovine.

And the sun don’t shine anymore
And the rains fall down on my door

The Last WaltzA Martinu Skorsezeu posebna reč zahvalnosti što je došao na krajnje suludu ideju (tokom pripreme, nije bilo ko mu nije rekao da je potpuno poludeo) da filmskom trakom pribeleži oproštajni koncert grupe koja je osetila da je čestito prekinuti jednu priču baš u vremenu čiji poslednji trenuci ističu. U tom kontekstu, balada usamljenog kauboja kome je prepizdilo da vascelog života jaše prerijom tamo i nazad, goneći stoku u veliki grad dok ga draga više ne čeka u kolibi nadomak neke rečice, deluje još potresnije: posle suludog tempa života, došlo je vreme da se malo zastane. Da se odluči kuda i kako dalje kroz prazninu.

Well, I love you so much
That it’s all I can do
Just to keep myself from telling you
That I never felt so alone before

Mnogo je vremena prošlo od Poslednjeg valcera za jedno doba: sledećeg novembra će se navršiti četrdeset godina od tog dana. Mnogo je prašine palo na puteve tog vremena i više ih ne možemo pronaći, osim u zapisima slike i zvuka. Trojica od petorice koji su stvorili to parče istorije danas su na Nekom Boljem Mestu i možda su već organizovali neke druge podrumske svirke.

Nema nikakve razlike.