Stereotipi: Ručak

I kao što već rekoh: ove nedelje istražujemo stereotipe u fotografiji.

2016-07-05_rucak_640

Veća fotografija je ovde.

I ne čudite se što je tamo uspravna: otkrio sam sasvim suvišan potez fotografa da uspravi kadar, pa sam se drsko i celishodno umešao u produkciju zakretanjem slike za 90 stepeni. A fotograf je neki Salim Virji, koji je prototip čoveka kojeg tražimo za današnji primer, jer izgleda da taj slika baš sve što jede. Ne znam da li je to povezano sa lako prepoznatljivim felerom u njegovom jelovniku ili je nešto drugo posredi – uglavnom, čovek je manijak.

U čemu je nagon ljudi da toliko besomučno ne propuste da fotografišu ni jedan jedini obrok, nikako ne mogu da ukapiram. Štaviše, doživeo sam i to da mi neko za upravo posluženom trpezom uputi pitanje čuđenja: “Zar nećeš slikati ovo? Tako je lepo, a ti imaš profi fotoaparat!”. Dakako, ova “profi” kvalifikacija mog fotoaparata (koji to nije) odaje nivo sagovornika, no ozbiljnost tog pitanja ostaje misterija za mene u svakom slučaju.

Neću da lažem: slikao sam i ja neke neobične ručkove. Ili sam namenski fotografisao materijal za poslednji prilog u utovaru. Ali sam uvek mogao da se oduprem nagonu, jer to je u slučaju nekih ljudi verovatno baš nagon, da po svaku cenu fotografišem svako jelo.

Mene iskreno zanima šta ti foto-mlatioci zaista misle i šta kasnije rade sa tim fotkama.

U međuvremenu, ne znam da li vam je poznato koliko je jebeno teško fotografisati serviranu hranu na profesionalnom nivou, pogotovo kad naručilac sadržaja zahteva fotografisanje u tzv. realnom okruženju. Imam dvojicu poznanika, profesionalci obojica, koji su mi preneli iskustva iz tog faha.

Jedan je radio fotke za budući sajt nekog restorana, pa je dobrih nedelju dana proveo dolazeći u neki mort sat, kada je glavni kuvar imao vremena da sačini najbolji mogući garnirung na tanjiru. Prvih par dana je bilo zanimljivo, jer je na kraju sesije probao to što je slikao, ali posle nekoliko dana, kad je shvatio da je vrag odneo šalu i da se neće izvući dve nedelje sa tog posla, shvatio je da nije tražio dovoljno novca za taj posao. Još je poslednjeg dana došao i gazda restorana, pa naložio šefu sale da uz svako jelo servira prikladno vino, čak predlažući da “ona jela što nemaju čašu vina pored sebe budu ponovo uslikana”…

Drugi kolega radi kataloge za prehrambenu industriju kao sporedni posao, uz redovni profesionalni rad u svom studiju i na terenu. Veli kako obožava da to radi, ali kaže i da se strašno muči da dobije potpuno savršen kadar, bez obzira na to što u svom studiju ima odličnu i skupocenu opremu za rasvetu. On zna za jadac, pa kad ugovara poslove, obavezno traži duge rokove i slika isključivo u svom studiju; u protivnom, ne uzima posao.

Igrao sam se par puta na tu temu, ama ni blizu tog profesionalnog nivoa rada, ali sam osetio teškoće o kojima svedoče moji drugari i razumem o čemu pričaju. Uz to iskustvo, stereotip slikanja svog ručka, gde foto-mlatilac čak uopšte ne pokušava da dosegne neki bolji kvalitet fotografije, još mi je grđi kao fenomen.