Reč-dve o istoriji Pilećeg ranča

Rumour spreadin’ ’round in that Texas town
About that shack outside La Grange
And you know what I’m talkin’ about
Just let me know if you wanna go
To that home out on the range
They got a lot of nice girls

Gospođica Edna je vodila pansion u gradiću La Grange u Teksasu, smeštenom otprilike na sredokraći između Ostina i Hjustona. Taj pansion je bio klub za ugledne klijente: tamo se odlazilo isključivo u ispeglanim, uštirkanim košuljama, reda se znalo, ružne reči su bile zabranjene, napijanje nije dolazilo u obzir. Taj klub je, zapravo, bio kupleraj vrhunskog nivoa, od one vrste gde su očevi odvodili sinove da postanu muškarci, jer osim čistoće osnovnih sredstava, dame koje su tu boravile i radile pazile su i na visok zanatski stil.

Malo je reći da je “Pileći ranč” (Chichen Ranch), kako se to mesto zvalo u kasnijim godinama postojanja, stekao veliki ugled među pripadnicima muškog pola tokom duže od jednog veka poslovanja.

A onda je jedan zatucani TV novinar, kome nikad nije bilo dovoljno koliko god da je poroka prozvao u javnosti, odlučio da stane na put legendarnoj instituciji koja je negovala najstariji zanat na svetu. Učinio je to, ni manje ni više, nego otvoreno provocirajući guvernera Teksasa da stane na put nemoralu koji se širio iz te jazbine. Nemajući kud, guverner je najzad poslao lokalnog šerifa da zatvori to mesto. Šta ćete, politička karijera pojedinca je uvek važnija od lokalne tradicije, a dobrobit zajednice mora da se uokviri u moralno prihvatljiva načela.

Nije prošlo bez kontroverze, jer radeći u potpunoj diskreciji preko 100 godina, klub gospođice Edne nikad nije pravio probleme. Klijenti kluba su bili studenti i policajci, naftaši i senatori, svako ko je prihvatao stroga pravila ponašanja i imao “deseticu da uđe”. Najzad, bilo je dobro poznato i to da se pansion “Pileći ranč” iskazao kao najveći pojedinačni donator kada su prikupljana sredstva za gradnju lokalne bolnice.

Ova priča je bila dovoljno intrigantna da po njoj bude napisan i izvođen pozorišni komad na Brodveju, kao i film “The Best Little Whorehouse in Texas” – doduše, holivudski metod je takav kakav je, pa je faktografija iskrivljena u znatnoj meri. Za početak, vele svedoci, gospođica Edna nije ni blizu tako atraktivna kao što je to bila Dolly Parton u toj ulozi u filmu; nisam pronašao belešku o poređenju lokalnog šerifa i Burta Raynoldsa.

Zato je rock’n’roll osvetlao obraz: upravo pesma “La Grange“, sa albuma Tres Hombres (1973), jedna od najznačajnijih iz rane faze grupe ZZ Top, govori o legendarnom kupleraju. Dusty Hill, basista grupe, reče da je tamo ušao u klub odraslih kad je imao samo 13 godina.

Tres Hombres

Gitarska fraza iz ove pesme je postala zaštitni znak grupe, a Billy Gibbons ne krije da ju je maznuo iz pesme “Boogie Chillen“, koju je John Lee Hooker snimio još 1948. godine. Beše po tom osnovu nekih trzavica na temu autorskih prava, ali sud je utvrdio da je cela pesma, pa samim tim i njeni delovi, u statusu javnog vlasništva i da o materijalnoj krađi nema govora.

Nema nastupa grupe ZZ Top ili, u ovom slučaju Billyja Gibbonsa tokom muzičke orgije u kući Darryla Halla, tokom kojeg ne biste začuli taktove čuvene pesme. Zarazna fraza, ritam koji nagoni na poskakivanje, forte koji uleće u pesmu kao lokomotiva u punoj brzini – šta više reći! Ah, da: odvrnite malo glasnije. Još malo… E, tako.