Odoh u ilegalu

Some people might say my life is in a rut
But I’m quite happy with what I got
People might say that I should strive for more
But I’m so happy I can’t see the point

Neke pesme i decenijama posle objavljivanja ne izgube na relevantnosti.

U osamdesete The Jam su ušli veoma zadovoljni. Iza sebe su imali četiri uspešna albuma (i peti na vidiku), a Paul Weller se sve više pretvarao u glasnogovornika svoje generacije. On nije pravio kompromise: iza vrlo prijemčive muzike njegove grupe krili su se tekstovi koji su precizno secirali tadašnje britansko društvo. Weller nije krio ni za trenutak da su njegovi otrovni stihovi upereni protiv tadašnje vlade, na čelu sa konzervativnom Margaret Thatcher.

Going UndergroundSingl “Going Underground” (1980) sadrži tek jednu od mnogih pesama koje su se bavile dilemama mladih ljudi u to vreme. Iza idiličnih medijskih spinova o prosperitetu i oporavku britanske ekonomije odvijala se neka vrsta klasne borbe (u muzici ispoljena kroz punk i new wave) u kojoj su mladi ljudi pokušavali da se izbore za svoje mesto pod suncem. Većina je živela vrlo loše, a nekog ozbiljnijeg posla nije bilo na vidiku.

Kao i danas, bilo je udaranja u ratne bubnjeve (što će par godina kasnije rezultirati Foklandskim ratom sa Argentinom oko beznačajne britanske kolonije) i opravdavanja povećanja troškova za vojsku i naoružanje na uštrb socijalnih davanja, pa nije iznenađujuće to što je Welleru, kao i mnogima drugima, bilo dosta ispiranja mozga…

You want more money, of course I don’t mind
To buy nuclear textbooks for atomic crimes
And the public gets what the public wants
But I want nothing this society’s got

Isključivanje od svega i bekstvo u ilegalu (ili, bukvalno, u podzemlje) Welleru se činilo kao jedni spas da se sačuva mentalno zdravlje i, za svaki slučaj, i sam život ako zagusti – u trenutku nuklearne eksplozije, sigurnije je biti pod zemljom.

Uprkos neuobičajenoj tematici, ova pesma je bila prva za The Jam koja je dospela na vrh engleske top liste.

Danas, kada smo svedoci slične histerije po medijima, znamo da se ništa nije promenilo u glavama onih u čijim rukama su politička i ekonomska moć. Weller nam samo pomaže da shvatimo kada je sve to počelo.