“Čudni su putevi gospodnji” veli ona dobro poznata poslovica, koja treba da nas na vreme upozori da se pripremimo na sva moguća i nemoguća iznenađenja koja nas mogu strefiti u životu. I ma koliko ja verovao da me u muzici više ništa ne može iznenaditi, uvek se nađe po koji izuzetak koji potvrđuje ovo pravilo. Za mene potpuno neočekivana kolaboracija Davea Alvina i Jimmiea Dale Gilmorea zatekla me je potpuno nespremnog i već me danima žulja – potrebno je sačekati da se njihov zajednički album pojavi u prodavnicama.
Ako ste već pustili klip, jasno vam je i zašto.
Alvin i Gilmore su muzički veterani sa bogatom karijerom koji dolaze sa različitih strana Amerike pa, shodno tome, imaju različit pristup muzici koju izvode. Ako ste početkom osamdesetih voleli žestoke momke, sigurno ćete se setiti grupe The Blasters. Sa njom su braća Alvin izvodili punkoidni i za to vreme neuobičajeni repertoar žestokih pesama ukorenjen u bluzu, rockabillyu i roots rocku.
Well, I am a wild blues blaster from a sunburn California town
And I’ve got a loud Stratocaster that can blow in the roadhouse down
You know, I’ve been up for the mountain, I looked for the promised land
And I’ve been to the Ashgrove and I shook Lightning’s hand
Now I’m leavin’ tonight, people
I’m Downey to Lubbock bound
Gilmore je, pak, druga sorta muzičara. Poznat kao član country supergrupe The Flatlanders (uz nama dobro poznate Joea Elyja i Butcha Hancocka) još od početka sedamdesetih uživao je kod kolega status čoveka koji piše zanimljive pesme u kojima se prepliću ozbiljne teme i pastorala (skoro da je nepoznata stvar da je studirao metafiziku).
Now, I’m an old flatlander from the great high plains
Like wanderlust and wander, west Texas wind blows through my veins
But it seems like California was the place to be
for hippie country singer, that was me
And I’m leavin’ tonight, man
I’m Lubbock to Downey bound
Rad i jednog i drugog je lako voleti. Alvina zbog žestine i gitarističkog umeća, a Gilmorea zbog toplog, emotivnog tenora kojim često podseća na Willieja Nelsona. Uostalom, čiča Willie je nekom prilikom izjavio da je Gilmore “bio kralj urbanih kosmičkih kauboja tokom sedamdesetih”, a njegov sud se, valjda, ne dovodi u pitanje.
Forty years on the highway, livin’ on dreams and gasoline
And somehow still survivin’ on advil, nut quill and nicotine
Every city and every heartbreak, every hopefull kiss
Every road I’ve travelled has lead me to this
Now I’m leavin’ tonight, people
I’m Downey to Lubbock bound
Kao muzičari koji su decenijama na putu i neumorno sviraju, Alvin i Gilmore su prošli sve uspone i padove u karijeri. Obojica su potpisali veliki broj odličnih albuma, bilo sa grupama ili samostalno, ali savršeno dobro znaju da je prava stvar kontakt sa publikom i srećni su još uvek mogu da nastupaju.
I took a lot of detour, cul-de-sacks and dead ends
But I’ve made a lot of music and I’ve made a lot of friends
I took a lot of turns maybe some were not that good
If I had been do it over well I surely mostly would
I still ride on this highway
that’s Lubbock to Downey bound
Ako ste već odslušali pesmu, jasno je da ova kombinacija savršeno funkcioniše. I da će promotivne svirke biti praznik za uši. Pa gde se budu zaustavili…
Well, I am wild blues blaster looking to find what can’t be found
Now, I’m an old flatlander, I’ve been round and round and round
I know some day this old highway’s gonna come to an end
But I know when it does you’re gonna be my friend
So I’m leavin’ tonight, people
I’m Downey to Lubbock bound
I’m leavin’ tonight,
I’m Lubbock to Downey bound
Nama sa jeftinijim ulaznicama ostaje samo da sačekamo početak juna, kada album izlazi, pa da sklopljenih očiju i sa sluškama u ušima pokušamo da zamislimo neku zadimljenu jazbinu sa ovom dvojicom na improvizovanoj bini. Pa dokle, poput njih, stignemo.