Možda

Količina emocija koja preliva iz ove muzike teško se može opisati prostim rečima.

Čini mi se da nema muškarca koji nije prošao kroz arhetipsku priču: “snimio” si žensku, ona ti sitnim znacima šalje poruku da treba da kreneš u akciju, već naoštren pokušavaš da dopreš do njenog srca, vaš prvi izlazak deluje obećavajuće i polomiš se kako bi je osvojio, otpraćaš je kući dok ti nivo testosterona u krvi rapidno raste, uljudno je pitaš da se ponovo vidite… A ona u tom trenutku zagonetno odbrusi: možda.

Prevedeno na razumljiv jezik to znači: predomislila sam se, džabe si se trudio. Laughing out loud

Kako se ovako opisano muško-žensko pozorište od pamtiveka nikada ne zatvara, sasvim je normalno da je kao opšta tema mnogo puta poslužilo kao inspiracija raznim muzičarima. Jedna od najpoznatijih pesama na ovu temu je “Quizás, quizás, quizás“. Napisana je davno, još 1947. godine, no kako je ova tema uvek aktuelna, vremenom se pretvorila u evergreen.

Buena Vista Social Club at Carnegie Hall (2008)Snimili su je mnogi velikani, od Binga Crosbyja i Nat King Colea pa sve do savremenih verzija. Poslednju koju sam čuo izvode Andrea Bocelli i Jennifer Lopez, sasvim primeren duet za mlađu generaciju. No, meni najdražu verziju pevaju Ibrahim Ferrer i Omara Portuondo, kubanska Edit Piaf. Iako u odmaklim godinama, oni fantastično prenose iskonsku emociju koju ne može da nadoknadi nikakva tehnika pevanja ili savršena produkcija.

Uostalom, ako ste sa nekom gospođicom/gospođom koja je predmet vaše žudnje dospeli dotle da je namamite na “slušanje američkih ploča”, nije zgoreg da vam je pri ruci i disk Buena Vista Social Club at Carnegie Hall (2008), sa kojeg će poteći takve emocije na koje je malo koja žena imuna. A posle toga je sve stvar tehnike…

Odavno je provereno i još uvek “radi”. Sarcastic smile