Oproštajno pismo

Nekada su gitaristu Micka Abrahamsa mnogi poredili sa Ericom Claptonom. Tvrdoglavost i nespremnost da se menja koštali su ga velike karijere.

British blues boom” je kovanica koja je smišljena da opiše šta se to dešavalo na britanskoj muzičkoj sceni u drugoj polovini šezdesetih. Bilo je to veoma interesantno vreme, a mladi muzičari koji su hteli da se bave “ozbiljnijom” muzikom pronašli su inspiraciju u elektrificiranom bluzu koji je dolazio iz USA. U to vreme pojavile su se mnoge velike grupe koje su negovale ovakvu muziku i dobro su nam poznate: Fleetwood Mac (prva postava), John Mayall’s Bluesbreakers, Cream, Chicken Shack, Led Zeppelin, Savoy Brown, Ten Years After… Svi su oni svoje pesme bazirali uglavnom na bluesu. U svojim redovima su imali dovoljno talentovanih pojedinaca koji su bili sposobni da pišu i sopstvene pesme u tom maniru. Istovremeno su istraživali i alternativne pravce kojima bi mogla da se obogati u suštini bazična muzika i tu su nastali zanimljivi rezultati.

Pomenutoj ekipi se tokom 1967. godine pridružila i grupa Jethro Tull.

Imali su sreće i prvi album This Was im je izašao već u oktobru 1968. Nije se bitno razlikovao od onoga što se izdavalo u to vreme: bio je daleko od muzike koju će grupa kasnije svirati. No, sam album je na mnogo načina zanimljiv jer, uprkos priličnoj dozi amaterizma i još nerazrađenim muzičkim idejama, sadrži nekakvu specifičnu atmosferu i šarm.

Album je komercijalno dosta dobro prošao. Međutim, bio je uočljiv rivalitet između Iana Andersona i odličnog gitariste Micka Abrahamsa. Očigledno je da su u to vreme u grupi postojale dve međusobno sukobljene struje koje su se borile za primat. Andersonovo sviranje flaute i naginjanje jazzu je bilo novotarija u odnosu na mesto gitarističkog heroja, ma koliko da su njihovi svirački dueli ponekad biili vrlo upečatljivi, recimo u možda ponajboljoj pesmi sa albuma, Beggar’s Farm“. U toj pesmi je vidljiv improvizatorski talenat obojice, a sviranje je vrlo blisko jazzu.

Anderson če uspeti da izgura sopstvene ideje, napredovaće kao autor i vođa jedinstvene grupe, a Abrahams će osnovati sopstvenu, Blodwyn Pig, koja će ostati u blues matrici.

U novoosnovanoj grupi glavnu reč će, pored Abrahamsa, voditi sjajni Jack Lancaster (saksofon, flauta), a monolitnu ritam sekciju činiće Andy Pyle (bas) i Ron Berg (bubnjevi). Postava je, u stvari, ista kao i ona iz koje je Abraham izašao, samo su svirali drugačiji repertoar.

Ahead Rings Out (1969)Za debitantski album Ahead Rings Out (1969) može da se kaže da je jako dobar. Na njemu nema koketiranja sa rockom/folkom/klasikom kao kod Jethro Tulla, već su muzičari skoncetrisani na blues sa primesama jazza i rocka. Očigledno je da je u grupi vladala velika kohezija, na momente su svi veoma energični, a ono što čini album visoko ocenjenim je neka vrsta raznovrsnosti – svaka od pesama je zanimljiva sama za sebe i muzičari se nisu ponavljali. Iznenađujuće, ovaj album, kao i naredni koji su snimili, lako su se domogli mesta u prvih 10 na britanskoj listi.

Dear Jill” je tipičan primer onoga što su radili – narator se u tipičnom blues fazonu obraća sada već bivšoj devojci, objašnjavajući joj da ne može da podnese njeno švrljanje. No, poslušajte samo atmosferu koju su ovi momci postigli i prefinjeno soliranje… I sve će vam biti jasno.

Uprkos popriličnom uspehu, Abrahams je uspeo da se zavadi i sa ovom postavom, tvrdoglavo inistirajući na bluesu kao osnovnoj matrici na kojoj će razrađivati sopstvene ideje. Napustio je sopstvenu grupu po objavljivanju drugog albuma.

U narednim decenijama Blodwyn Pig će se povremeno pojavljivati u raznim postavama i čak snimiti nekoliko novih albuma koje nisam imao prilike da čujem. Jethro Tull će puniti stadione i velike dvorane, a Mick Abrahams će postati, uprkos svom nesumnjivom talentu i petnaestak snimljenih solo albuma, očigledan gubitnik.