Krug se zatvorio

Nikad ne znaš kako će ti se kockice složiti. Recimo, ko je mogao da nasluti da će mi reggae obeležiti onu godinu koju sam morao da odužim domovini…

Odlazak u JNA je bio noćna mora za sve moje prijatelje i poznanike. Ni ja se nisam osećao najugodnije povodom toga. No, tešio sam se: moje odredište je bilo bezobrazno blizu kuće. Preživeću i to iskustvo.

Ko je bio u JNA, zna kako se odvijaju stvari kada te zalupi kapija kasarne: već na lekarskom pregledu sam upoznao par interesantnih tipova koji su se ponudili da mi se nađu ako mi nešto zatreba. U frizeraju su slušali glasnu muziku i brzo smo utvrdili da volimo slične stvari, tako da sam odande izašao neošišan. Brinula me je samo jedna stvar: vodnik koji je bio mlađi od mene, slušajući kako pričam o muzici, insistirao je da me “upišu kod njega”.

Bogme, najebaću kod ovog klinca, pomislio sam.

Ispostavilo se da je mlađani vodnik više voleo da priča sa starijim vojnicima nego da ih ganja da puze po blatu. Opasnost se nadvila u trenutku kada je u priču uleteo Captain Bobi, glavni oficir čete. On je, pak, voleo da se zajebava sa starijima, tako da smo mnogo puta morali da poskočimo na njegovu komandu.

Početni dril je trajao dve-tri nedelje, a posle toga sam izuo čizme za sva vremena i počeo da idem na posao u komandi garnizona.

Par meseci kasnije Captain Bobi me je, neočekivano, pozvao na raport. Nisam mogao ni da naslutim o čemu se radi, ali sa vojskom nije bilo zajebancije. Nije mi se napuštala udobnost kancelarije u kojoj sam radio i sve privilegije koje u ovakvim okolnostima mnogo znače: svakodnevno tuširanje i zamena veša, život bez zanimanja u slobodno vreme, klopa po izboru… Nadao sam se da nisam nešto nehotice zeznuo, pa da me ne čeka prekomanda.

Bojažljivo sam ušao u kapetanovu kancelariju, a on je odmah prešao na stvar:

– Čujem da si neki muz’ćar iz radija?
– Da, vodim autorsku muzičku emisiju…
– Voliš li Wishbone Ash?
– Svakako, imam njihove ploče.
– Posle ručka idemo kod mene…

U Bobijevom domu su me sačekala dva kasetaša, dva videorikordera, gomile kaseta i ploča… Posle obaveznog pokazivanja svih albuma Wishbone Asha, uživeo se u ulogu DJ-a… A onda me, u jednom trenutku, upitao:

– Voliš reggae?
– Naravno.
– A šta sem Boba Marleyja?
– Ima jedna manje poznata grupa koja me je oduševila, zove se Inner Circle
– Zašto?
– Gitarista im zvuči opako rokerski, što je neuobičajeno za reggae…

U tom trenutku sa zvučnika su Inner Circle počeli da sviraju “New Age Music“.

Bio je to početak jednog velikog prijateljstva.

Slobodno vreme sam od tog trenutka provodio kod Bobija. Četni ćata je svake nedelje donosio kasete sa novom muzikom i filmovima, a moje služenje vojnog roka se pretvorilo u jednu od najveselijih godina u životu.

New Age Music (1980)Inner Circle su snimili album New Age Music (1980) koji je bio vrlo inovativan za to vreme. Za razliku od drugih reggae zvezda koje su bile popularni u to vreme (Aswad, Black Uhuru, Third World…), nisu se bavili filozofiranjem o Rastafarijanstvu niti slali političke poruke. Nudili su dobru zabavu u popičnoj varijanti uz, očekivano, besprekornu svirku. Ono što iznenađuje pri preslušavanju albuma su solo deonice gitariste i klavijaturiste koje su neuobičajeno duge za ovu vrstu muzike i inkorporiranje u reggae elemenata rocka, funka i soula. Zvezda grupe je, ipak, bio vanserijski pevač i zabavljač Jacob Miller, koji je u baladama zvučao kao da ih peva Elvis Presley lično.

A onda se umešao prst sudbine. U trenutku kada su se Inner Circle spremali da kao predgupa isprate Boba Marleya na američkoj turneji, Miller je, zajedno sa sinom, nastradao u saobraćajnoj nesreći. Posle njegove smrti, grupa se okrenula popičnoj varijanti muzike koja me nije interesovala. U Americi su napravili veliki uspeh i postali globalno poznati.

“Deca” koja su u organizaciji Arsenal FEST-a me pre neki dan obavestiše da su ih bukirali za nastup. Odmah sam otrčao na oficijelni sajt da proverim sadašnju postavu. Gitarista i klavijaturista su još uvek živi.

Unapred znam da ću odlično da se provedem. Hot smile