Bodljikavo prase

Ček’ malo: najpre da pustimo muziku, ima je dosta, pa tek onda kratka reč.

Porcupine Tree je grupa prema kojoj sam razvio neki čudni, nejasni oblik apstraktne veze. Najpre, iz razloga koje ne umem da objasnim, nikad se nisam udubio u njihovu fonografiju, biografiju i ostale sadržaje, što inače činim sa muzikom kurte i murte. A ne samo da zaslužuju pažnju, nego bi trebalo da imaju visok prioritet, s obzirom na smer i kvalitet muzike koju pružaju svetu. I da me bilo ko pita šta mislim o toj grupi, rekao bih da je veoma poštujem – i molio bih sve svece da me ništa više ne pitaju, jer ne znam šta bih uopšte umeo više da kažem. Od puste sramote.

A tek sadržaj! Dvadeset pet godina bogate i, uglavnom, besprekorne karijere čiji uzori leže u nekim fahovima najvrednije progresivne muzike koju je Evropa iznedrila. Ali eto: dva-tri naslova koja sam čuo, a imaju deset studijskih albuma (!), čega god sam se latio bilo je u najmanju ruku vredno pažljivog slušanja. Ovaj prilog je lična beleška da se okrenem grupi Porcupine Tree. Ako znate nešto o njima, prostor za komentare je vaš: podelite sa mnom i sa ostalim čitaocima.