Leva ruka, desna ruka…

Danas slušamo nešto što je već klasik, iako većina slušalaca ne može da shvati kako je to moguće da klasici nastaju čak i u današnje vreme. E, pa mogu ako ih pravi Chuck Prophet.

Ili ne možeš da objasniš ili nema potrebe da objašnjavaš.

Da budem krajnje iskren: Chuck Prophet i njegova muzika svako malo dolepršaju u moje slušno polje, tada se uvek oraspoložim i zapitam zašto ne posvetim više vremena muzici tog majstora. A onda, opet ga nekako gurnem u zapećak, gde strpljivo čeka da ga opet tamo nađem.

Takav način nije valjan. Chuck Prophet zaslužuje više pažnje.

Neću da vam držim slovo o njemu, jer ja ne zaslužujem da se nazovem ikakvim poznavaocem njegovog rada (mada, nisam baš ni analfabeta za alt-rock i americanu). A da prepisujem ono što i sami možete da pročitate o grupi Green on Red ili solo karijeri umetnika, baš i ne bi bio pošten odnos prema vama.

Autor klasika? Verujte mi ili nemojte. Šta drugo da vam kažem? Evo, slušajte:

Zašto je ovo klasik? Zato što je ovako nešto radio još Lou Reed kad je bio mali? Ne, nego zato što rock’n’roll nije muzički pravac, nego sredstvo za izražavanje neslaganja. Pročačkajte malo, onako usput, o čemu govori pesma “White Night, Big City“, pa će vam se otvoriti novi vidici.

Malo truda, dragi moji, malo truda!