Ne želim doktora!

Leto 1971. godine je bilo lepo. Nije bilo varljivo, kao ’68. I uvek ću ga se sećati. Tada sam izgubio nevinost. Ne mislim na ONO, u to vreme sam još uvek išao u osnovnu školu i ONO je, još uvek, bilo daleko od mene. Flirt male

Izgubio sam muzičku nevinost: prešao sam sa singlića na albume. Albuma nije ni bilo da se kupe, sem jedne loše kompilacije Bitlsa i jednog Elvisa u živo. U to vreme Ljuba “Cezar” je bio moj idol, jer kod njega sam sretao dobre ribe, nekoliko godina starije od mene, a i zbog stranih ploča koje su mu roditelji, gasterbajteri, slali iz Francuske.

Imao sam sreće jer mi je Ljuba, nesebično, pozajmljivao ploče na slušanje. Po prvi put sam čuo ozbiljne stvari i polako shvatao da rok muzika nije A i B strana singla.

Još uvek znam koje su ploče to leto provele kod mene: The Best of Nice, Free – Fire And Water, Humble Pie – Town And Country, i neka kompilacija na kojoj sam upoznao grupe Yes i Dada.

Od tada, više ništa nije bilo isto…

S obzirom na to da već znate da, od malena, volim da čitam odjavne špice filmova i sitno ispisane podatke na omotima ploča, neće vas ni malo iznenaditi što sam krenuo u dalje istraživanje. Te godine, grupu Humble Pie napustio je gitarista Peter Frampton zarad svetske slave, a na njegovom mestu smestio se Dave “Clem” Clempson, bivši gitarista grupe Colosseum. E, šta je onda bilo, možemo da pripovedamo do Nove Godine, a možda i duže… Uglavnom, crni Les Paul Custom svira Frampton, a beli Stratocaster delje Clempson, pa vi sad vidite šta ćete…

U stvari, povod za ovaj tekst (i slušanje ove pesme) je prvi solo album Clema Clempsona koji se, simbolično zove Od javnog značaja (In the Public Interest, 2013).

Na prvo slušanje sam napisao:

Matori perverznjak!
Bljus, na najvišem mogućem nivou! A matorci se zezaju: ovo mogu da snime kao od šale, između dva pića i malo roštilja u backyardu. 🙂 Kada im je dosadno i nemaju šta drugo da rade…

A Grba je replicirao:

Jebote, kakvo izuvanje. Clempson at his best: tek sad možemo reći da je zaokružio svoj gitaristički opus. Ova ploča je bila potrebna.
Reminescencija “I Don’t Need No Doctor” je highlight. Maggie Bell je veličanstvena.
Čoveku treba ponekad ovakva muzika. Ako ni zbog čega drugog, a ono da ga u istom pasusu spusti na zemlju i zadrži u kretanju.

Meni je, odavno, jasno sa kim imam posla.

Valjda je i vama sada sve jasno.

– * –

P.S. Ovaj prilog napisao je Peacock, koji se odriče bilo kakve odgovornosti zbog pogrešnog tumačenja sadržaja od strane čitateljki ovog bloga! Hot smile