Interesni paradoks

Krajnje je vreme je za malo politike

Evropska komisija (EK), u svom godišnjem izveštaju za 2014. godinu, u odeljku o stanju medija tokom izbora, uočava:

Напоменуто је и медијско извештавање као недовољно уравнотежено и аналитичко, што указује на већу потребу да се разјасни проблем власништва медија.

Auh, izvinjavam se, to je rečenica iz izveštaja za 2012. godinu. Ove godine su napisali:

It (OSCE/ODIHR) also found that media reporting was insufficiently analytical and was influenced by the political parties in power, including through public funding, which led to widespread media self-censorship“

(Napomenuto je i medijsko izveštavanje kao nedovoljno analitičko i pod uticajem vladajućih partija, što uključuje i javno finansiranje, koje je dovelo do širenja medijske samocenzure).

Mišljenje EK o izbornom stanju medija u Srbiji je, vidimo, unekoliko promenjeno u prethodne dve godine. Medijsko izveštavanje više nije „nedovoljno uravnoteženo, već je „pod uticajem vladajućih partija“. Takođe, EK više ne predlaže raščišćavanje pitanja vlasništva nad medijima, već upozorava na širenje medijske samocenzure. Čini se da EK ove godine daje lošije mišljenje o načinu na koji naši mediji funkcionišu tokom izborne kampanje. I zaista: sa ili bez izbora, činjenica je da se, tokom SNS vlasti, nakupilo dosta događaja koji su terali naše bivše demokratske pastire da viču „Vuk!“ – svakako u deminutivu.

Prvi dokazi o totalitarno-cenzorskom liku aktuelne vlasti pojavili su se u vidu glasina o medijskoj cenzuri gajtanskog tipa što se nezadrživo steže oko vrata javnosti. Na jednom kraju medijskog gajtana je prepoznata virtuelna masa korisnika (od milja nazvana botovi) koja vredno hvali poteze vladajuće garniture, te daje (ručno ili uz pomoć zgodnih malih web skripti) pluseve pravovernim komentarima. Drugi kraj zatežu ili partija, pritiskajući urednike da uredno objavljuju i ne maste knjige, ili sami urednici, (ne baš uvek dovoljno) hitrim uređivanjem objavljenog i brisanjem fleka svojih novinara i/ili komentatora. Ima dokaza da navedena vesela lajkačka ljudska masa zaista postoji, jer se njen partijski vođa neoprezno hvalio uspehom pri uklanjanju nepodobnih tekstova ne samo iz web prostora nego i iz Googleovih arhiva.

Botovi razni

Zatim je opskurna medijska kuća B92 otpustila uredničko/voditeljski dvojac radijskog jutarnjeg programa, kao i Igora Brakusa & co. Peščanik je bio sledeća meta, tačno u vreme kada je objavio prve dokaze o plagijatorskoj prirodi „doktorata“ „dr“ Nebojše Stefanovića, što se nastavilo i kasnije (jednom prilikom je direktno hakovan), praktično uz svaki novi tekst na ovu temu. Kap je prelila čašu kada je ukinuta emisija Sarapin problem beogradske televizije Studio B (by the way, sećate li se plača i škrguta zuba kada BK Televizija nije dobila nacionalnu frekvenciju? To je bilo… da, 2006. godine), čemu je sledio pokušaj prebacivanja kultne emisije devedesetih Utisak nedelje sa B92 na mlađeg kablovskog brata B92 info. Povodom ova dva poslednja slučaja organizovani su protesti i potpisivanje peticija. Voditeljka Utiska nedelje je naprasno postala medijski aktivna, dajući intervjue u kojima je prikazivala stanje u zemlji kao gore nego devedesetih (vaistinu, ako je i od Bećkovića, mnogo je) i prepoznajući uredničku nelogičnost uklanjanja tako gledane emisije kakva je Utisak nedelje sa programa na jedini mogući način: kao politički pritisak. Kompatibilno sa ovom temom je prebacivanje inkriminisanog kanala B92 info iz analognog spektra regionalnog medijskog giganta SBB u digitalni (doduše osnovni) paket.

Nesumnjivo vezano za sve nabrojano, primetan je u našim medijima temeljan nedostatak opozicione misli. Lavovski – to jest vučiji – deo medijskih minuta slave pripada vlasti. Stidljivo se pojavljuju vesti o aktivnostima opozicije, a i to malo je filtrirano ka lošem. Predsednik Košarkaškog saveza Srbije, inače nešto u DS, je na javnom servisu brutalno režijski isečen u sred pozdravne reči tokom direktnog prenosa prijema najbolje košarkaške ekipe na planeti Zemlji i pojedinaca čija daljina sposobnosti ubacivanja trojke ravnomerno raste dnevnim tempom – da bi gledaoci mogli da vide izlazak tih istih zemaljaca iz aviona. Istraživanja javnog mnjenja daju sve veće procente vladajućoj partiji, nezavisno od njenih postupaka kojima se teško može dodeliti populističko značenje (najava umanjenja plata i penzija, postavljanje Marka Blagojevića za rukovaoca novcima uprkos ministru Iliću, kraduckatorskom profesionalcu za takve rabote). Iako prostora za dobru kritiku poteza vlade ima, takvih tonova jednostavno nema.

Meni se čini da bi objektivni posmatrač naše stvarnosti morao bi da primeti kako, tokom postojanja višestranačja u Srbiji, strasni zagrljaj vlasti i medija nikada nije popuštao. Bio na vlasti Milošević, Đinđić, Koštunica, Tadić ili Vučić zna(lo) se: partije koje formiraju vladu dobijaju lavovski deo televizijskog vremena i novinskog prostora i obrnuto: opozicione partije su dobijale toliko malo prostora da je sistematski nejasno da li u njima ima boljih ideja i više snage ili tim idejama i snazi nije omogućeno da se pokažu. Simptomatično je da se u periodu kada su vlast formirale opozicione partije devedesetih niko zapravo nije potresao zbog nedostatka opozicije, delom zato što su opoziciju činile vladajuće partije devedestih, degutantni SPS i SRS, a delom i stoga jer su u tom periodu vlast činile koalicije partija koje su redom videle DS kao vladajuću partiju i veoma aktivno igrale psihotični koaliciono-opozicioni ples.

Zamalo

Nikoga nije bilo briga ni kada je vladajuća koalicija, seireći se nad tuđom nesrećom, nemoralno pogurala veoma snažni poslanički klub SRS u cepanje. Konačno, sadašnja opoziciona partija DSS se ovih dana pocepala. Roni li iko suze? Simetrija je potpuna i zaključak je nesumnjiv: mediji u Srbiji su bili i ostali amaterska banda spremna na prodaju prostora i vremena onima koji imaju više resursa (bio to novac, zapošljavanje sestrića ili neki besplatan ručak) – a to je uvek i svuda vlast. Svakako, u međuvremenu se medijska infrastruktura raširila po Internetu, broj lajkova FejZbuk i Ćijućiju statusa je postao „argument“ u diskusijama, pa je zato i način kontrole medija unekoliko drugačiji – sofisticiraniji ali i transparentniji – ali je srž stvari u dlaku nepromenjena.

Pošto je, u svom izveštaju tokom vlasti DS EK napisala da je delovanje medija „nedovoljno uravnoteženo“, a da su mediji tokom vlasti SNS „pod uticajem vladajućih partija“, mi ne možemo da prihvatimo EK kao objektivnog posmatrača, već kao aktivnog učesnika balkanske tragične burleske. Besmisleno je da budemo deca: i EU i Rusija imaju nekakve svoje interese svuda u svetu, pa i kod nas. Dok Rusija nije bila ozbiljan član jednačine, EU je imala interes da u Srbiji stvara Potemkinova sela za javnost, ušuškavajući „uticaj vladajućih partija“ u „nedovoljnu uravnoteženost“, pozdravljajući legendarnu nagradu Najevropljanin, „investirajući“ i „donirajući“.

Ali, takođe, u dobru i u zlu, kroz procese stabilizacije i pridruživanja, EU je Srbiji ponudila veoma konkretan sistem čije sprovođenje (dobrim delom finansirano od EU) bi omogućilo ogromne praktične olakšice u svakodnevnom životu ljudi. No, danas EU očigledno ne interesuje ulepšavanje unutrašnje slike Srbije, uprkos dokazanoj spremnosti SNS da razgovara o Kosovu, sistematskom pozivanju na investicije i slanju poruka o evropskog budućnosti Srbije. Možemo, svakako, EK posmatrati kao maloumnu grupu građana koja sve veruje što joj kažu tužibabe Veran Matić i Olja Bećković… ali možemo primetiti da novonastalo paralelno očijukanje sa Rusijom (pa i Kinom) glavni razlog golorukog izveštavanja EK o Srbiji danas.

Možemo mi da ceo dan nabrajamo sve dobre ili loše stvari koje su nam doneli EU i/ili ruski interesi. Kada pogledamo novine, Internet i televiziju, svi komentatori naše stvarnosti zapravo to i rade. Ono što ne vidimo jeste odgovor na pitanje Šta su srpski interesi. Simptomatično aktivni televizijski serijal Patriotska pljačka uverljivo pokazuje da je srpski interes još uvek, sada, bio je juče, biće i sutra, veoma merljivo (u obliku 800 hiljada evra dnevno) prisutan na Kosovu. (Bahaćenje srpskih političara u Crnoj Gori i u Republici Srpskoj uverljivo pokazuju da se srbijanski prsti nisu odrekli tih prostora iako ovde nema želje da se kaže koliko novca dnevno na te strane odlazi.) Čega to na Kosovu ima što vredi tolike pare, ja ne znam. Sve što mogu jeste da odgovorim na pitanje Šta je interes Miloša Babovića:

Želim da živim u zemlji sa izgrađenim institucijama u kojoj se zna čiji novac gde ide. Želim da se na korektan način reši higijena kontejnera za smeće. Želim kvalitetnu optičku telekomunikacionu infrastrukturu koja će biti na raspolaganju svim operaterima Interneta i televizije nevezano za teritorijalnu zapišanost i koje želim da menjam svakih šest meseci sve dok ne ubodem dobitnu kombinaciju. Želim da zaboravim šta su redovi pred šalterima. Želim da ne znam šta ko misli o pederima. Želim da sa puteva nestanu udarne rupetine. Želim da se vozovi kreću brzinom od 60 km/h. Želim da mi policajac preda u ruke račun za plaćanje kazne zbog prebrze vožnje. Želim uplate na PayPal račun.

Setimo se da EU svoj interes krije iza slogana Srbija – lider na Balkanu. Rusija svoje interese krije iza slogana Srbi – naša slovensko-pravoslavna braća. Nezavisno od lične odvratnosti nad korišćenjem emocija u politici (videti pod medijski nastupi Omniprisutnog Premijera), siguran sam – potpuno sam ubeđen – da svako iole normalan ima iste interese kao i ja. A sve nabrojano jesu stvari koje donosi (neke je već i donela) procedura pridruživanja EU. Ovo, da se razumemo, nikako ne znači da bih sutra glasao za ulazak u EU – ta je problematika, konačno, za sada ekvivalentno pitanju „Da li mislite da su vanzemaljci dobri ili loši?“ Jednostavno, mislim da ne postoji prostor za poređenje puta Srbije ka Uređenoj državi svih njenih Građana (konačno, osnovno šahovsko pravilo glasi Bolje loš plan nego nikakav plan!) i emotivne naklonosti Rusiji.

Olje, Bećkovići, Sarape i ostali bivši i sadašnji medijski bivaoci, ne žale oni zapravo za vremenima vlasti pređašnje jer su bolja bila. Ne, nisu oni toliko naivni. Oni žale jer su ta vremena bolja bila njima. Dok se u celu našu interesnu stvarnost nije uplela Rusija, naš je život izgledao bolje. Zato danas, ne bez ironije, možemo da kažemo da je osnovni zahtev medijskih kalimera vraćanje pokrivača na glavu Stvarnosti. Jer, svakako, oni su bili valjani pomagači u njegovom tkanju. Paradoksalno, ja sam zahvalan Rusiji što je, kroz komplikovanje odnosa sa EU, dovela do toga da nam se, u krajnjem zbiru, Stvarnost prikaže baš kakva jeste. A ta Stvarnost, kratko, jasno i opet paradoksalno, glasi da ne možemo sami, na neki se brod moramo ukrcati. Što se mene tiče, jedini pravi brod je evropski. Pa šta bude.