Usklađivanje

It’s a boy, missis Walker! A son, a son, a son!

Dešava se ljudima ponekad da ih stvarnost udari po nosu. Evo recimo moj slučaj: živeo sam i petljao ovolike godine u blaženom neznanju o čudesnom rudniku dragog kamenja koji se obično odaziva na ime The Who. Nikola je fejsbuknuo sjajni solo na koji sam se upecao „Pojma nemam ko je ovo!“ „Kako bre ne znaš, pa The Who…“ „Kuku, njih nikada nisam slušao“. Šef se momentalno umešao i zadao mi za domaći Who’s Next i Live at Leeds. Sa Šefovim zadacima nema zezanja, valja odgovoriti. Počelo je istraživanje i evo zaključaka.

The Who su vesela rušilačka družina nastala pre pedeset godina (!) koja se nikada zapravo nije raspala niti je ikada zapravo prestala sa radom. Kreativni vođa benda je gitarista i fanatični kompozitor Pete Townshend; izvor energije je bio mahniti R.I.P bubnjar Keith Moon; sjajni R.I.P. basista John Entwistle je bio kamen-temeljac benda, oslonac za ludovanje; pevač Roger Daltrey je volšebno sazrevao tokom godina i bendu suštinski omogućio trajanje.

Muzika koju su The Who pravili zasniva se na ideji sukobljavanja. Oni su muzička inkarnacija građevinskih mašina za rušenje, trenutka kada velika kugla udara u zid, sukoba dva stvaranja. No, uništavanje ovde nije posledica dubokog nezadovoljstva, ono ne iskazuje nihističko shvatanje sveta. The Who razbijaju jer je razbijanje zabavno. Zato je sukob lajtmotiv koji se provlači kroz njihov kompletan opus. Dok Bitlsi istražuju, The Who sukobljavaju. Muž kasni sa posla, pa žena ga žena iz besa vara sa vozačem Ivanom koji kasni sa svršavanjem; muž ih zatiče ali im i oprašta… jer voli da gleda (The Quick One While He’s Away). Žena rađa sina, ali je taj sin gluvi i slepi čarobnjak flipera (Tommy). Naterali ste nas da sviramo na Vudstoku, ali nas više nikada nećete prevariti (Won’t Get Fooled Again). Kada The Who sviraju težak bluz kakav je A Young Man’s Blues oni ne pate, već besne.

Veoma namerno ovde govorim samo o radu grupe do početka sedamdesetih godina prošlog veka. Ako do sada niste, obavezno pogledajte kako su The Who „odradili“ poluvremene 48. Superboula kroz sjajan medley pet pesama od kojih je samo jedna bila mlađa od 40 godina. Sukob je bio i ostao zabavan.

Sve nabrojano može se jasno čuti na čuvenom albumu Who’s Next. Album je superinteresantan, iako predstavlja skup otpadaka Townshandovog monumentalnog i nikada zaokruženog projekta Lifehouse, jer je uvezan dubokom idejom da je hipi pokret i posledična „osećanja ljubavi, mira i pacifizma“ potpuna budalaština iza koje ostaje samo hrpa drogiranih teturavaca (u šta se bend lično uverio tokom sviranja na Woodstocku). Danas ne slušamo noseću numeru o mom rođaku O’Rajliju pošto ju je Šef već predstavljao u ovom terminu, već upravo ključnu stvar, Getting in Tune. Ova pesma i ritmom i muzikom i tekstom govori sve o The Who: njih interesuje prav i uzak put – ne prečica, već put koji će sami bagerom izgraditi. Za taj posao treba puno energije i oni je imaju:

I’ve got it all here in my head
There’s nothing more needs to be said
I’m just bangin’ on my old piano
I’m getting in tune with the straight and narrow

Toliko što se tiče domaćeg. Šefe, malo li je? 🙂

A šta je sa Live at Leeds? Uživam, šta bih drugo. Neki ljudi se brinu gde je ko bio devedesetprve; ja žalim što 14. februara 1970. nisam bio u Leedsu da doživim Amazing Journey/Sparks kombo. Priznaj, Šefe, da si malo ljubomoran: šta bi dao da sada možeš prvi put da slušaš Live at Leeds?

3 komentara na temu “Usklađivanje”

  1. Pst! Ej, Miloše! Da ti šapnem, da ne čuje niko:

    Meni svako preslušavanje albuma Live at Leeds zvuči kao prvi put!

    😉

      1. Ma, nije to stvar nikakvog napada iliti odbrane, nije to ta ravan. To je stvar materijala koji možeš da slušaš ko zna koliko puta i da zaista uvek zvuči kao da ga slušaš prvi put. Ma, postoje tako neki zapisi sa živih svirki, na njih se nakači neka magija koju ne mogu da objasne ni oni koji su to odsvirali. Primeri iz glave:

        The Allman Bros Band – Fillmore East; Rory Gallagher – Irish Tour ’74; Eric Burdon & Brian Auger Band – Access All Areas Live; Colosseum – Live; Rainbow – Live; Deep Purple – Made in Japan; Neil Young – Live Rust; Peter Frampton – Frampton Comes Alive; Jethro Tull – Bursting Out; Queen – Live Killers; Van Morrison – A Night in San Francisco; Sting – Bring On the Night; Argent – Encore; Humble Pie – Rockin’ the Filmore; Janis Joplin – In Concert …

        …i mnogi, mnogi drugi albumi kojih bih se sada lakše setio da sam u mladosti pazio šta jedem.

        Valjda je jasno da bih ja tako mogao ko zna koliko dugo 😉 Živi albumi su niša prema kojoj gajim poseban afinitet. Live at Leeds je, dakako, na tom spisku. I kad bih pravio nekakvu svoju top listu (što mi ne pada na kraj pameti da pokušavam), taj album bi bio pri vrhu.

        Postoji tu i teza o velikim grupama koje su za svog vakta omašile sa živim albumima. Da pomenem samo neobjašnjivi slučaj grupe Led Zeppelin, čiji album Song Remains the Same jeste zanimljivo štivo, ali je izveden nedostojno imena i reputacije grupe; danas znamo da je to bilo zato što je album bio podređen filmu, ali sad je kasno za izgovore. Ima živih albuma koji prosto nisu uspeli da uhvate magiju; ali to je nešto što ne može ni da se planira niti da se naruči.

Komentari su onemogućeni.