U pustarama

Ala se potrefilo.

Ne dešava se često, a meni se desilo dvaput, da uživo vidim i čujem jednog od svojih najdražih gitarista u pratnji komšija iz Pešte. A kako su Steve Hackett i Djabe uopšte uspostavili saradnju, možda sam jednom negde i pročitao, ali verujte mi, evo dešava se i meni – ne sećam se. [EDIT: Ako sam ikad i znao.]

Hajde da prvo pustimo muziku, pa ću sve da vam ispričam.

Dok smo se Jasna i ja lagano pripremali za desetak dana boravka u Istri, posećivali smo razne lokalne portale da bismo otkrili dešavanja. Na jednom od njih saznam da se u gradiću Bale, koji se nalazi na putu od naše baze u Fažani do Rovinja, održava Last Minute Open Jazz Festival. Mali festivali uvek kriju neka iznenađenja… Hajde da na matičnom sajtu privirim ko svira… Zagrcnuo sam se kad sam ugledao da dolazi grupa Djabe sa specijalnim gostom…

Stvar je bila rešena već tad, po kratkom postupku.

The Last Minute Open Jazz Festival

Nije sad ni vreme ni mesto da vam pričam koliko je Bale lepo mestašce u unutrašnjosti Istre. Nije bitno ni to što se Marfi upleo prste, pa je uredio da koncert Amire Medunjanin na sceni teatra Uliks na Malom Brionu bude održan baš iste večeri, iako ja odavno želim da pohodim neki njen nastup i imao sam rezervisane dve karte za taj nastup. Bitno je to da sam uhvatio priliku za odličnu svirku i za foto-sesiju radnog naslova “ovog puta ste moji”.

Tako i bi.

– * –

Prva dekada avgusta u Istri je bila užasno vrela, toliko da nam se uplela u razne turističke planove. Od Fažane do Bala se stiže za 20 minuta lagane vožnje dobrim putem kroz maslinjake, pa smo krenuli čim je vazduh prestao da podseća na užarenu lavu, nešto posle šest popodne. Kako smo parkirali auto, tako smo začuli zvuk razglasa koji se provlačio jednom uskom ulicom… Aha, to li je to. I krenemo ka tom zvuku.

Steve HackettI što bi ono nepoznati postmoderni pesnik rekao: “kad ja tamo, a ono međutim”: natrčimo na tonsku probu grupe Djabe na malom podijumu na još manjem trgu; viđao sam veća dvorišta. Gledam okolo, osim grupe na sceni, tuda se vrti tek još desetak ljudi, mahom iz tehnike, uz tek nekolicinu nas zamlata. A gde je onaj zbog kojeg sam došao?… Aha, eno ga iza te male bine: jedna gospođica ga zagrlila, a druga ih slika zajedno telefonom. Dok smo prišli, već sam namestio fotoaparat i dao ga Jasni u ruke, a cijukalice su se taman zasitile projekta “duck face with a celebrity we actually don’t know anything about“.

– Mr Hackett, if I may bother you for a minute…
– Oh well, alright, let’s do it!

I stade čovek, strpljivo i u maniru pravog gospodina, da se slika sa duplo većim ludakom koji poznaje sve njegove albume, uključujući one iz grupe Genesis i one na kojima je svirao kao gost, skoro-pa-u-mali-prst. Jasna nas je slikala i to je bilo to: nisam hteo da ga deranžiram ikakvim razgovorom, a bilo je očigledno i to da ga čekaju na bini radi tonske probe.

Zauzeo sam mesto na stolici ispred Hacketta i krenuo u slikanije. Proba je bila tiha, očigledno nisu imali potrebe da nerviraju meštane preglasnom muzikom. I gledao sam čoveka kako prebira po pedalama, pa po žicama svog zlatnog Fernandes Les Paula, na “sobnoj” jačini zvuka. I to topljenje koje sam osetio u sebi ovog puta nije bilo od vrućine…

Uzgred, Steve Hackett ima dve unikatne gitare koje mu je napravila japanska radionica Fernandes, crnu i zlatnu, oblikom potpuno liče na Gibson Les Paul; tu crnu možete da vidite ovde, gde pride pričam o prvom susretu sa Hackettom, takođe u pratnji grupe Djabe. Karakteristika tih gitara je perfektan sustain, kapacitet održavanja dužine tona, što Steve radije vadi iz gitare nego iz pedala (sa kojima se danas može sve). Koliko vidim na raznim snimcima u poslednje vreme, sad forsira zlatni komad.

Steve Hackett

I probaju tako sve i svašta, kad jednog časa zasviraju “Steppes“. Da, baš ovu numeru koju danas slušamo. Jednu od mojih omiljenih iz Hackettovog opusa. Kad mi srce nije stalo.

Kada su završili, rekoh Jasni:

– Sad možemo da se vratimo kući… Ne u Fažanu. U Kikindu. Čuo sam sve što sam hteo.

Ma, lagao sam k’o pas. Beše to pesnička figura čoveka pod pozitivnim stresom… A istina je i ova: zaista smo posle “Steppes” napustili tonsku probu, iako sam mogao da fotografišem još triput toliko koliko sam već slikao. Znao sam da već imam čestit ulov, a veče tek pada, pa nije bilo potrebe da forsiram. Uostalom, neka čudesna lakoća me obuzela: kao da sam hodao deset centimetara iznad onog vrelog kamena… A valjalo je (i vredelo) prošetati Balama. Sedimo posle Jasna i ja u nekom lokalnom restorančiću i čekamo večeru, kad prolaze Steve i Jo, njegova supruga. Šeta dvoje spokojnih ljudi laganim korakom jednim prelepim spokojnim gradićem na planeti Zemlji. Tačno vidiš kako uživaju u životu.

A kakvu muziku da očekuješ od takvog čoveka nego perfektnu?

Te večeri, nebo iznad Bala je bilo puno magične muzike. Koncert je bio vredan pohađanja, a vredan je i pamćenja.

Steve Hackett

– * –

Da vam ne ostanem dužan: “Steppes” otvara odlični album Defector (1980). Iznenađuje to što te numere nema na živim Hackettovim albumima, iako je očigledno vrlo efektna za svirku pred publikom.

Skrećem vam pažnju na prvi deo samostalnog opusa ovog gitariste, koji počinje sjajnim delom Voyage of the Acolyte (1975) i završava se, otprilike, albumom Cured (1981). Poslušate li tih pet studijskih albuma u nizu, čućete kako već zreo gitarista ne dopušta sebi da upadne u manir, nego vredno istražuje i nalazi načine da se oslobodi svih svojih balasta. Osim što je sjajan gitarist, Hackett je ne manje značajan zbog svog kompozitorskog rada i na tome mu treba odati možda čak i veće priznanje. I njegovi kasniji solo albumi, a naređao ih je oko 20 (ne računajući revival albume), sadrže mnogo vrednih materijala u kojima se uvek prepoznaje nešto novo.

Ali, to je već neka druga priča.

3 komentara na temu “U pustarama”

  1. Nešto mi se Hackett usitnio od našeg poslednjeg viđenja. Ili si ti porastao? 🙂

    1. Ma, zdedao se čiča, a tek mu je 65. A dobro, ima i mene, nabacio sam, aj’sad, ne baš sasvim duplo kila otkako sam počeo da ga prepoznajem… Umal’ mu ruku nisam slomio kad smo se rukovali. Pa mislim, baš bi bilo truba trombon da zbog mene otkazuju nastup…

Komentari su onemogućeni.