Ponekad je teško izdržati…

Ne mogu da pređem preko nekih stvari. Najteže mi padne kad sam sebi pokažem koliko sam slab u nastojanju da bolje razumem stvari, pojave… Ljude. Sva je istina da Matorom Prdonji još uvek nisam oprostio ono što mi je priredio u Beču, mada sam tada bio spreman na mogućnost da stvar krene kako ne treba.

Problem je u tome što je moj odnos prema Vanu Morrisonu toliko ambivalentan da uvek ostane još mesta za preispitivanje. Sve liči da će taj trend biti nastavljen, jer… Jer, poslušajte ovo.

Dobro čujete. Gitaru pored raspevanog Vana svira Jeff Beck.

Ovo što upravo slušate je izvedba blues klasika koju je legendarni Sam Cooke prineo svetu još 1962. Posle njega, ovu neverovatnu pesmu je izveo ko god je imao komadić srca i oblačić duše u sebi. Meni je, ne samo zbog muzičkog ukusa, do sada najdraža verzija koju je pevao Eric Burdon.

No, da ne širim priču u smeru koji ovog časa nije toliko važan: otkud sad ova izvedba?

Suština pasijansa se odriče klikbajtova i ostalih metoda besomučnog lova na veverice: volimo da na ovom mestu simuliramo danas već pomalo zaboravljenu kulturu kafanskog stola u ćošku, onog gde se svake večeri može zateći isto društvo, a teme koje se brste za tim stolom su unapred poznate. U tom svetlu, odrekli smo se i nagona da svoj put u prašinu zasnivamo na vestima, pogotovo u rubrici o muzici. Naša je trajna namera da se svaki prilog na SP sa jednakom relevantnošću čita i posle više godina.

No, izuzetak isprobava pravilo, kako tačno glasi prevod čuvene latinske poslovice: bilo je izgledno da će neko kad-tad narušiti valjani princip. U potki ovog priloga je upravo vest da će Van Morrison 22. septembra 2017. objaviti svoj, oho-ho, 37. studijski album pod nazivom Roll with the Punches, čija centralna tema su interpretacije blues numera – što autorskih, što tuđih klasika, kao što je ova pesma. Na gostovanje na albumu su pozvani razni ugledni muzičari, a Jeff Beck je samo jedan od njih.

Roll with the PunchesNiko nije pretplaćen na permanentno visoki kvalitet rezultata, pa ni Van the Man: u dva od tri slučaja, njemu je draža uloga Matorog Prdonje i u tom poduhvatu je veoma uspešan. No, zadesi se prigoda, pa nas čiča razbije u paramparčad; po mom skromnom pamćenju, to su prigode kad on na čas parkira svoj neverovatni ego, pa pusti muziku da ovlada situacijom.

Tad se dešava magija.

Ako se po jutru dan poznaje, to znači ne samo da ćete ceo dan zevati zato što ste rano ustali, nego i to da ste na vreme skontali šta je pred vama. Šta se ovde zaista skuvalo, saznaćemo kroz malo više od dva meseca.