Bluebird Wine

U vreme kada je upoznala Grama Parsonsa u nekom malom, zadimljenom klubu u Washingtonu, Emmylou Harris nije ni slutila šta će se desiti sa njenim životom. Bila je mlada, sveže razvedena, sa ćerkom koju nije imala kome da ostavi i bez kinte. Po knjigama piše da joj je Gram poslao lovu kako bi došla kod njega na jug na snimanje, da je bila neodlučna u vezi toga, ali je pristala – verujem da u tom trenutku i nije imala nekog naročitog izbora.

Ostatak priče je istorija.

Za par godina, koliko su sarađivali, snimili su dva antologijska albuma (GP i Griveous Angel), a Emmylou je posle Gramove prerane smrti postala nekrunisana kraljica country rocka. Što je i danas.

Ma koliko voleo njene radove i bio pristrasan, čini mi se da najbolje funkcioniše u duetima sa muškarcima u kojima savršeno dopunjuje naraciju u pesmama. Njen glas je sposoban da izvede čudesne vratolomije, šetajući se od tanane ranjivosti do moćne rike. Grama odavno više nema, a njen izbor muzičkih partnera je, gotovo uvek, na njegovom tragu.

Rodney Crowell je stari prijatelj i saradnik koji je još tokom sedamdesetih svirao u pratećoj grupi Emmylou Harris. Kasnije je postao cenjeni autor sa impresivnom solo karijerom. Njegov rad me često podseća na njegove velike uzore Guya Clarka i Townesa Van Zandta, sa kojima su mu se putevi sporadično ukrštali.

Old Yellow Moon (2013)Iako su dueti Emmylou Harris i Rodneyja Crowella upečatljivi, nikada nisu dostigli onakve mitološke razmere kao oni koje je ona snimila sa Gramom Parsonsom. Uglavnom, bilo je potrebno da prođu decenije kako bi stari prijatelji zgotovili zajednički album. Old Yellow Moon (2013) je zbirka pažljivo odabranih pesama koja dostojno reprezentuje ove veterane. Ne, oni odavno nisu u cvetu mladosti, mada su i dalje itekako željni života. Zato sve što se čuje sa ovog albuma ima dozu sete i nostalgije za vremenom koje su proveli zajedno i avanturama koje su obeležile njihove živote.

Prošle su četiri decenije...Bluebird Wine” savršeno ilustruje celu prethodnu priču. Upravo je to pesma koja otvara prvi solo album Emmylou Peaces in the Sky (1975). To je lepršava poskočica koja govori o problemima naratora sa pićem, što je sasvim jasno kada se ima u vidu da je Crowell ovo napisao u svojim ranim dvadesetim, kad mu ta iskustva nisu bila strana.

Crowella je mamuruk odavno prošao, a neke stare pesme nikada ne izgube na aktuelnosti. Samo najveći mogu da postignu ovakav emotivni, muzički i vokalni nivo na kojem sve besprekorno funkcioniše kao švajcarski sat.

Ništa drugo nismo mogli ni da očekujemo.