Treći kamičak od Sunca

– Star fleet to scout ship, please give your position. Over.
– I am in orbit around the third planet of star called the Sun. Over.
– You mean it’s the Earth? Over.
– Positive. It is known to have some form of intelligent species. Over.
– I think we should take a look.

Ponekad neko od muzike stvori nešto veće od života i onda to ostane za sva vremena. Danas, kad dominira plitkost, na to je teško čak i ukazati, a kamoli tek razgovarati o tome. S druge strane, ponekad su reči izlišne. Jer, reči mogu postati vredne tek onda kad onaj ko ih izgovara ili zapisuje zna kad treba da ućuti ili spusti pero.

Nažalost, potrebno je objašnjenje.

Ljubitelji muzike koji sami dolaze na ove stranice znaju ko je Stevie Ray Vaughan. A ako ne biste znali ko je Jimi Hendrix, to bi značilo da ste na ovu stranicu zalutali, a to se ovde ne dešava. Tu dvojicu velemajstora razdvaja vremenska provalija od deset godina, koliko je prošlo od Jimijevog odlaska do Steviejevog prvog albuma. No, povezuje ih očigledno isti vid razumevanja onog čemu su obojica stremili.

Međutim, nisam ja izabrao ovu verziju jedne od najvećih ekstravaganci u istoriji električne gitare – izabrala je ona mene. Hteo sam da se danas družimo uz originalnu muziku Jimija Hendrixa, izvesno slušajući matičnu verziju pesme “Third Stone from the Sun” sa albuma Are You Experienced (1967), ali nije se dalo. Originalne verzije nigde ni od korova, a zbog sve većeg broja hijena u virtuelnom svetu izbegavam da sam pravim sadržaje za Cevku. A na Cevki pregršt lakrdija umesto originalne velike pesme: nekoliko oblika duplo ubrzanih, vokalno pojačanih reprodukcija kako bi se razaznalo ono što se priča na početku pesme (to je onaj dijalog s početka ovog priloga). Postoji čak i jedna interpretacija unazad, valjda da bi “prosvetljeni” pokazao svetu kako je Jimi imao ugovor sa đavolom i kako se tu negde kriju neke subliminalne poruke. O, kakva baljezgarija! Kakvo nepoštovanje veličanstvenog muzičkog dela… Green with envy

Are You Experienced

Bilo je onih gitarista koji su pokušavali da direktno imitiraju Jimija Hendrixa; takvi pokušaji su završavali kao puvanjci, bez izuzetka; oni preduzimljiviji su završavali kao hotelski muzičari. Beše i onih čiji stil sviranja je tu i tamo zvučao slično, pa su nepravedno žigosani kao imitatori; tako je, recimo, u ranoj solo karijeri prolazio Robin Trower.

A onda je tokom sedamdesetih nastala i jedna nova klasa muzičara, najradije bih ih nazvao “hipergitaristi”, ljudi za koje je tehnička dimenzija sviranja postala imperativ iznad svega, pa je to moralo da zvuči složeno-složeno-složeno i da se svira brzo-brzo-brzo. Heavy metal, rođen na premisama žestokog sviranja, izrodio je podžanr u kojem su ti ljudi ostvarivali svoje neverovatne zahvate. Neki od njih su znali da pronađu osobeni stil i čestitu meru svoje virtuoznosti, pa tako Joe Satriani nikad nije krio da je svoje ideje izvukao iz klavirske jazz muzike koju je studirao (!), Steve Vai je položio majstorski ispit posle staža kalfe u orkestru Franka Zappe, a Yngwie Malmsteen nikad nije prestao da razmišlja o Bahu, Hendlu i drugim očevima baroka. Nažalost, tehnička spektakularnost shredding stila sviranja je većinu ostalih interpretatora odvela u neki čudni svet od metala, stakla i plastike i, na posletku, ne postoji muzika koja je više udaljena od ideja Jimija Hendrixa nego što je to testerisanje.

Da ne ispadnem na kraj srca: ipak se u kasnijoj istoriji popularne muzike pokazivalo da je moguće da se pojavi neko čije umeće, ideje i realna dostignuća mogu da se mere sa nekim ko je obeležen kao nedostižan, pa i to da se pojavi neko čije muzičko odrastanje je dovelo do toga da taj postane originalan i vredan pažnje na način kako su to nekad uspevali stari majstori. U klasi “nemoguće”, u poslednjih 30 godina naročito mogu da izdvojim dvojicu.

Jedan od njih je Stevie Ray Vaughan, naravno: njegov osobeno agresivni stil sviranja bluesa je nešto od najbolje gitarističke muzike tog pravca što je svet ikada čuo. On nikad nije krio svoje uzore: najpre, to su bila “tri kralja bluesa” (Albert King, B. B. King, Freddie King), a vezu sa muzikom Jimija Hendrixa je opisivao kao duboko intimnu. Dobro se sećam kad sam prvi put čuo Steviejevu izvedbu pesme “Little Wing“, koju sam ja već tada obeležio kao najlepšu baladu rock’n’rolla (i nekoliko decenija kasnije, ne odustajem od tog stava). Tada mi je već bilo jasno da taj čovek potpuno razume Jimijeve paradigme i nadograđuje ih bez ikakvog narušavanja poštovanja prema njemu. Prosto, muzika je najvažnija, a ne ego (eto, događa se čak i Teksašanima). I kad te takva muzika ponese, svašta može da se desi ako si u stanju da ovladaš medijem; a Stevie Ray Vaughan je bio velemajstor na Stratocasteru sa otužno debelim žicama. Zato njegova izvedba “Voodoo Child” zvuči savršeno, ništa manje spektakularno od onih kojima je Jimi znao da raznese publiku. A ovo izvođenje “Third Stone from the Sun“… Kažu da je Jimi imao običaj da na sceni zapadne u šamanski trans: njegove žive svirke su bile rituali, a ne nastupi. Da li je ovo što je Stevie izveo na sceni bilo išta manje od šamanskog rituala? Sklon sam da poverujem da nije daleko od toga.

Baš ta dimenzija uporedivosti sa Jimijem Hendrixom čini da u meni nikako da se stiša ljutnja zbog nepravedne sudbine: Stevie Ray Vaughan je preživeo ličnu krizu koja je mogla da ga košta života, vratio se trijumfalno i onda onako banalno izgubio život u času kad mu je svet bio pod nogama. Ko zna koliko puta sam za ovih više od 27 godina pomislio da smo iz onog što bi bila njegova karijera mogli makar naslutiti kako je mogla da izgleda karijera velikog Jimija.

Drugog gitaristu za kojeg mislim da je zasluženo stigao na nečije dugo upražnjeno mesto danas neću pominjati, jer kontekst te priče je sasvim drugačiji i epilog je komplikovaniji, a to nam danas ne treba; biće reči o tom drugom uskoro. U međuvremenu, hajde makar da ostanemo u kontekstu razumevanja muzike: evo čoveka koji nije prezao od razbijanja stereotipnog predloška u koji se klasična muzika učaurila tako što je spustila rampu za ostale forme; on je dao sebi u zadatak da nam skrene pažnju kako je i Jimi Hendrix zaslužio mesto u Panteonu. Nigel Kennedy, rušilac tabua:

Svirajući Hendrixa, ne samo na otvorenoj sceni besplatnog koncerta na Potsdamskom trgu u Berlinu, nego čak i usred Metropolitena na solističkom koncertu, Nigel Kennedy nas podseća da bi Mocart u poslednje dve decenije 20. veka izvesno bio MTV zvezda, a kada bi Johan Sebastijan Bah bio rođen šezdesetih godina u Sijetlu, svakako bi svirao grunge. Neki to razumeju odmah, a nekima se mora crtati. Zato bade mantil na pozornici, zato Hendrix, ama baš zato je violina provučena kroz wah-wah pedalu. Kontekst, braćo, a ne zvona i praporci.