Isak Njutn po prvi put među Srbima II

Danas pričamo o tome kako je sir Isak Njutn stvorio naučni metod

Monopol i kako ga stećiOpšti je utisak da Principi usmeravaju čitaoca ka Njutnovom viđenju Prirode, koje je potpuno saglasno i u ravnoteži: sve što opažamo možemo objasniti, i to na takav način da se objašnjenje može primeniti i na one fenomene koje još uvek nismo opazili. Ovo je esencija Njutnovog Sveta, ali i esencija savremene nauke. U ovom smislu, Principi su knjiga koja nije izgubila ni delić aktuelnosti. Prisetimo se za trenutak poznatog događaja iz istorije nauke, rasprave advokata kvantne teorije (u prvom redu Nilsa Bora) sa Ajnštajnom. Kvantna teorija primećuje da na mikro nivou, duboko u strukturi materije, u prostorima nezamislivo malim, postoje osnovne gradivne jedinice (elementarne čestice) koje se opiru tačnom merenju, kojima ne možemo istovremeno tačno znati sve veličine fizičkih karakteristika. Umesto toga, kvantna teorija pruža pouzdan način da saznamo verovatnoće, šanse za određivanje veličina fizičkih karakteristika. Ovo je unelo duboki nemir u Ajnštajna čije je viđenje Prirode zahtevalo da se svemu zna gde je, i koliko brzo se kreće, pa on do kraja života nije bez dubokih rezervi prihvatio kvantnu teoriju, čime je izvršio simbolično naučno samoubistvo. Ubeđen sam da bi Njutn bez problema prihvatio kvantnu teoriju, jer ona jeste objašnjenje za ono što opažamo. Slobodan sam čak da primetim kako je Njutnova ličnost bila engleski prijemčivija za nestašluke elementarnih čestica, u odnosu na Ajnštajnovu germansku potrebu za bezuslovnom tačnošću. Konačno, možda najšašaviju ideju (magnetne monopole) kvantna teorija duguje upravo Englezu, Polu Diraku.

Njutn, u trećem delu Principa, pompeznog naziva Sistem Sveta, definiše četiri pravila kojih se drži u svom tumačenju Prirode. Pravila su zapravo suština savremenog naučnog metoda, i ovde ću ih redom izložiti:

PRAVILO I

Ne moramo priznavati nijedan uzrok prirodnim stvarima osim onih koji su istiniti i dovoljni za objašnjenje njihovih pojava.

Ovo pravilo danas zovemo Okamova oštrica. To je pogled na Prirodu koji se, kroz istoriju, kristalizovao kao estetski. Priroda ne čini suvišne stvari; neće iskoristiti dva ako može jedno. Zato i naša objašnjenja moraju da budu najjednostavnija moguća. Svi imamo osećaj za ove stvari, pa kad vidimo političara kako drži kakav govor od sat vremena, jasno nam je da tu nešto ne štima.

PRAVILO II

Istim prirodnim efektima moramo, koliko god je to moguće, pripisati iste uzroke.

Sunce u rukama znatiželjnikaNjutn ovo pravilo prati zanimljivim primerom „svetlost naše kuhinjske vatre i svetlost Sunca“, što je, sada znamo, katastrofalna jednakost: hemijski procesi kod gorenja drveta nemaju nikakve veze sa nuklearnim procesima na Suncu. Ali primer je logički dosledan i Njutn nije imao način da drugačije rezonuje: svi stabilni izvori svetlosti u njegovo doba su poticali iz nekakvog sagorevanja, pa je logično pretpostaviti da Sunce i „fiksne“ zvezde na sličan način generišu svetlost i toplotu. Šta da se radi: i genije je naposletku samo čovek! Da je sreće da su na Hirošimu bacana drva…

PRAVILO III

Svojstva tela koja se ne mogu ni uveličati ni oslabiti i koja pripadaju svim telima u okvirima naših eksperimenata moraju se priznati za univerzalna svojstva svih tela uopšte.

Uz ovo pravilo sledi poveliki tekst, gde se između redova može pročitati da je ova ideja u to vreme bila nova. Njutn je namirisao da sve što postoji može da ima neka zajednička svojstva, pa neka od njih nabraja: širenje, čvrstoća, neprobojnost, pokretnost, sila inercije (danas se kaže prosto: masa). Masu je Njutn temeljno proverio: „To sam testirao pomoću zlata, srebra, olova, stakla, peska, obične soli, drveta, vode i pšenice“, i zaista: „teška tela bilo koje vrste (…) padaju prema Zemlji sa jednakih visina u jednakim intervalima“. Savremena nauka principijelno prihvata ovaj stav, samo što se univerzalnim sada smatraju zakoni održanja nekih fizičkih osobina tela (energija, naelektrisanje, spin itd) Recimo da je CERN-ova jurnjava za Higsovim bozonom potpuno uokvirena ovim zakononima.

PRAVILO IV

Propozicije u eksperimentalnoj filozofiji, koje su sakupljene opštom indukcijom iz fenomena, moramo smatrati tačnim ili približno tačnim, uprkos bilo kojim suprotnim hipotezama koje se mogu zamisliti, sve dok se ne pojavi neki drugi fenomen pomoću kojeg bi one bile ili preciznije ili isključene.

Testera u Ajnštajnovim rukama:  orbita izmučenog MerkuraOvo pravilo je genijalno. Ovo pravilo je uništavalo Keplera dok je, koristeći Braheove eksperimentalne podatke, pokušavao da otkrije krive po kojima se planete kreću – i ovo je pravilo preplavilo Keplera talasima sreće kada je otkrio da se elipsa savršeno uklapa. Ovo pravilo je testera koju je Njutn pružio budućim generacijama, da poseku granu na kojoj je sedeo, testera koju, u svoje vreme, Aristotel nije ponudio. (Na Ajnštajnu je bilo da taj posao obavi. Nije trebalo previše vremena da se uoči kako Njutnova teorija gravitacije ne može da objasni kretanje Merkura, što je uspela Ajnštajnova teorija gravitacije. Da stvar bude potpuna, ako Ajnštajnovu teoriju počnete da pojednostavljujete, dobićete Njutnovu teoriju). Ovo pravilo je pravi razlog zbog čega je tužno videti ljude kako se lomataju sa kreacionizmom.

Nastaviće se…

Prvi deo

Komentari su onemogućeni.