Bonhoferova teorija o gluposti

Glupost je socijalna, a ne intelektualna ili mentalna kategorija. Eto zašto nam je potreban novi veliki stadion bez atletske staze.

Glupost je socijalna, a ne intelektualna ili mentalna kategorija. Eto zašto nam je potreban novi veliki stadion bez atletske staze. Nastavite sa čitanjem >>

Najteže je biti čovek

Ne želim da se ovo pisanje pretvori u patetiku, ali moram da vas upozorim da ovo pisanje započinjem a da nemam rešenje. To je prilično benasta stvar, jer ja nemam običaj da započinjem pravo pisanje dok tekst nije zgotovljen u glavi.

Dugo sam kuvao ovu nameru: sad su već godine posredi. Najzad sam shvatio da se preda mnom nalazi nešto toliko veliko da moje reči tu ne mogu da pomognu. Neka zato stihovi govore sami o sebi, a šta ćete vi od svega toga čuti, videti, zamisliti ili spoznati, neka vam bude na volju, na dušu, na čast.

Meni na suze.… Nastavite sa čitanjem >>

Božićna čestitka od prostitutke iz Mineapolisa

Kada slušate muziku Toma Waitsa, postoji mogućnost da osetite karakterističnu memljivu mešavinu mirisa novembarske magle, vlažnjikavog uglja u furuni, dima jeftinog duvana pod tavanicom i kiselkastog piva prosutog po prljavom patosu, kao da stojite na pragu neke polumračne kafane u predgrađu. Štaviše, javiće se i slika koja prati taj miris i vi ćete poželeti da uronite u nju, a čak ni misao o tome da biste na tom mestu mogli doživeti nešto zbog čega ćete pre ili kasnije zažaliti ne bi bila dovoljna da se okrenete i brzim koracima se izgubite niz mračnu ulicu.… Nastavite sa čitanjem >>

A u međuvremenu…

Džordž Fara iznenada progovori: “Molim vas da svi sednete. Mislim da smo predaleko otišli. Hajde, nema potrebe da izgledate tako ljuti, gradonačelniče Hardine, niko od nas nije veleizdajnik.”
“U to me tek morate ubediti.”

Fara se blago osmehnu. “I sami znate da tako ne mislite. Dozvolite mi da nešto kažem.”

Njegove lukave očice se napola zaklopiše, a na glatkoj površini brade presijavao mu se znoj. “Nema svrhe kriti da je Odbor došao do zaključka da se pravo rešenje anakreonskog problema nalazi u onome što će biti obelodanjeno kada se kroz šest dana otvori Kripta.”

“Je li to vaš doprinos ovom pitanju?”

“Da.”

“Da ništa ne preduzimamo, je li tako, već da u tihom spokojstvu i sa punim poverenjem čekamo da deus ex machina iskoči iz Kripte?”

“Ukoliko je lišimo vaše emocionalne frazeologije, upravo bi to bila ideja.”

jedan

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović (2)

Da li sam se navrzao čoveku? Jesam. Da li se on navrzao nama? Jeste.
– Ne znam šta da radim. Glas mi je slab. Slab. Ako bih dobio mesto u toj biblioteci, to bi me opet vratilo na vrh. Ali taj… taj tamo šef biblioteke mi ga neće dati.

– Kako se zove?

– Miro. Neće mi ga dati. Kaže da nemam šanse. Glavni karakter je tip kao ja. Ne bih čak ni morao da ga glumim. Kume, ne znam šta da radim.

– Možeš li da se ponašaš kao muško! Šta je tebi? Postao si vojvođanski pederčić koji cmizdri poput žene? Smešno. Provodiš li vreme sa porodicom?

– Naravno.

– Dobro. Jer čovek koji to ne radi, nikada i ne može da bude pravi muškarac. Odmaraj se. A za mesec dana, vojvođanska zverka će ti dati šta želiš.

– To je prekasno. Dele biblioteke sledeće nedelje.

– Daću mu ponudu koju neće moći da odbije.… Nastavite sa čitanjem >>

Tajni život srpskih bibliotekara: Miro Vuksanović

Da li ste nekad razmišljali o obućarima i zagonetnosti njihovog zanimanja? Nemoguće da obućari rade samo ono što rade. Samo to, danas niko ne bi hteo da radi. Kad god ih pogledamo kroz izlog, nagnute nad starom i prljavom obućom, imamo utisak da je to njihovo lažno zanimanje. Obućari nam liče na zaverenike koji čekaju čoveka sa šifrom. Oni čuvaju neku veliku tajnu. Na kraju će se nešto dogoditi, u čemu će obućari odigrati ključnu ulogu.
Ovako je govorio Dušan Radović. Što se mene tiče, ne slažem se od kada sam upoznao mog imenjaka, oca najboljeg Ognjenovog druga Mihajla. Obućari su ljudi koje za njihov zanat vezuje iracionalna strast. Kada vidite Miloša kako priča o svom poslu, jasno vam je da tu ima nečega, kao i da njegovi proizvodi nisu tek cipele. Takođe i na moje iznenađenje, kod obućara se zaista ide, posla ima, oni zaista prave i popravljaju obuću. Tamo se, za sasvim malo više novca nego u Dajhmanu mogu kupiti cipele baš za prave noge i baš od prave kože.

Nego, ovaj moj mali i neplaćeni oglas me odmiče od teme. Idemo, muzika:… Nastavite sa čitanjem >>