Jedini rat koji volimo

Danas je 64. rođendan Lonnia Jordana, jednog od osnivača i jedinog preostalog originalnog člana grupe War.

U doba pre Interneta slušao sam War uglavnom sa nekih kaseta koje su mi dopale ruku – karakterističan zvuk sa žestokim primesama latino ritmova odudarao je od ostatka moje funk kolekcije. Stoga sam se veoma iznenadio kada mi je Grba negde krajem prošlog veka istovario na disk album “Eric Burdon declares War“. Aman, kakve sad veze ima jedan od istaknutijih rok vokala s funkom?!?!

Ima veze… iako je ton na albumu pretežno psihodelični jazz-blues te se može naslutiti vrlo malo od njihovog funk potencijala, on je lansirao War iz anonimnosti. Da nije bilo Burdona da ih pokrene, verovatno danas ne bi bilo sjajnih pesama koje su nastale po prestanku njihove saradnje, kao što su L.A. Sunshine, City Country City, Galaxy, Me and Baby Brother, Lowrider, Why Can’t We Be Friends

No, danas ćemo preskočiti Burdona jer ipak Jordan duva u svećice (on je ovaj u simpatičnom zelenom kompletu) – poslušajte The Cisco Kid, zlatni singl sa albuma The World Is a Ghetto koji je zasluženo proglašen albumom godine po Bilboardu, sa čak 7 nedelja na vodećem mestu top liste.

Komentari su onemogućeni.