Od poštanske markice do CD-a

Ni mi, Srbi, nismo imuni na “navlačenje” povijesti istorije na svoju vodenicu. Al’ to je već poznata izreka o oku, trnu i balvanu.

kulturno-istorijski spomenik, je l' te? Ima tome nemali broj godina kad sam duže vreme bio prilično ogorčen i jalovo besan saznanjem da Pošta Srbije ne želi da pošalje moju razglednicu dok uz poštansku markicu ne doplatim iznos od osam dinara za Hram Svetog Save. Majku mu, ne želim da sponzorišem zidanje skadra Hrama. Hoću da pošaljem razglednicu. Neće moći bez “dobrovoljnog sponzorstva” reče ljubazna šalteruša, te podlegoh uceni. Nema veze što sam ateista agnostik, ovaj hram, odnosno Hram je (je l’ te?) kulturni, a ne verski spomenik, jer Rastko Nemanjić, poznatiji kao Sveti Sava nije bio (samo) crkvena ličnost.

Tu i tamo ima crkvenih aktivnosti koje smatram pozitivnim. Ne terajte me da ih nabrajam sada, jer ću se sada setiti samo jedne (a možda ne bi bilo fer), a to je opismenjavanje raje. Naravno, strogo kontrolisano, ali znati pisati čitati je korisno znanje, pa makar služilo samo za čitanje crkvenog kalendara. No, povezivati današnju školu sa današnjom crkvom jeres je ravna bogumilstvu. Kapiram da je kult Svetog Save u narodu lakše zaživeo ranom indoktrinacijom u školama, upravo kad su mu “prana” nečasna dela u biografiji, te je tada poturen kao školska slava. Kao i uvek, na obe strane ima preterivanja.

Manje-više sve me gore opisano pogađa indirektno, a direktno tamo gde sam najslabiji. Kako smo nečujno, ali sigurno prešli u stariju grupu u vrtiću (predškolci i pred-predškolci), tako su nam se povećale društveno-kulturne obaveze. Pesma, recitacija, priredba i sve je to u redu. Dok nije došla priprema za priredbu na dan Svetog Save. No, dobro, ni Bog nije radio u nedelju, pa neće ni priredba biti u nedelju, nego dan kasnije.

Ne mogu reći da mi se svidela ideja veličanja Svetog Save i usađivanja automatizma u male, ali pametne dečije glavice. No, isti proces koji mi žuti krštenicu sam koristio i da naučim da prepoznam vetrenjače. Na čitavu pripremu priredbe sam gledao kao na idealan način da se deca uče zajedničkom radu, te međusobnoj koordinaciji aktivnosti, pokreta i govora. Osmišljeno je da prvo dete počne priču, pa drugo nastavi, pa treće, pa… Nebitno je što se rečenice uče napamet, jer su reči u priči van njihovog nebogatog rečnika. Nebitno je i to što “prevođenje” tih reči na njima znane pojmove ne bi pojasnilo fabulu. Bitno je da onaj sledeći sačeka prethodnog, da prethodni ne nastavi i rečenicu onog narednog (iako ju je sigurno naučio tokom svih proba), da sve to bude skladno i povezano, da se druže u korisnom radu (mada je i igra korisna).

Nema veze, pope, oče, što ste zaspali. Daćemo Vam snimak na CD-u. Na VHS-u. Ovaj… hm…

Priredba je osmišljena da bude internog karaktera. Nema roditelja u publici, jer nema ni publike. Ima foto-aparat koji “glumi” kameru i eventualno neki CD za roditelje, ako zatraže. Tražili smo ne zato što nam treba, nego da Aleksa stekne (ispravan) utisak da je učestvovao u nečem vrednom, nečem nama bitnom. To što imam negativan stav prema motivu i ideji, božemoj; i mi smo učeni da svakog 4. maja malo posle 3PM uz sirene stanemo mirno i ćutimo.

Ipak, priredbu je svojim prisustvom trebalo da uveliča neki popa. Eh, sad, da l’ popa il’ neki niži po činu, svejedno. Aleksa bi rekao, u čitavom tom (ne)razumevanju situacije da će “doći pop i svešteno lice”. Tako je i bilo. Došlo je neko svešteno lice na priredbu, bukvalno odspavalo za vreme njenog trajanja i kad su ga vaspitačice na kraju probudile, bez izvinjenja pohitao na sledeću crkvenu obavezu. Pa, dobro, treba čoveka razumeti – na ovoj je priredbi bio besplatno.

A Aleksa je još uvek bio pod uticajem akcije koju je dan ranije imao kod bake. Jer da bi perece bile ukusne, mora dobro da se testi meso.

2 komentara na temu “Od poštanske markice do CD-a”

  1. Znam da nije praksa vraćanje na stare tekstove. Međutim, pljačka ne prestaje, a za 10 dinara se ne isplati (ili se isplati) žaliti? Za sada ću samo da potrošim 10 minuta da se vratim na temu, i to sa povodom.
    Pa, da razmotrimo situaciju.
    Uredbom Vlade se leta Gospodnjeg 2014. godine u periodu 6.6. – 20.8. plaća(la?) doplatna kartica za Hram Sv.Save. Naravno da je bilo negodovanja, frke i na kraju opet – spušten ćurak.
    (Ex. http://smisaodrustvenelobotomije.blogspot.com/2014/06/postarini-se-pomolimooooo-svecu-hram.html#more; http://www.telegraf.rs/vesti/1125876-markica-za-hram-svetog-save-opet-podigla-prasinu; …)
    Pitam samuraje i ostale: da li treba državi (ponovo) oprostiti naplaćivanje ovog nameta na poštanske pošiljke i posle 20.08.? Naime, imam u rukama fiskalni račun od 29.08.!
    (Između redova) jasno je šta se dešava sa novcem za koji se ne izda fiskalni – čak i u propisanom periodu, a šta sa novcem za koji se izda fiskali račun nakon isteka tog perioda.
    Lopov je lopov, u oba slučaja, ma kako se on zvao i ma koje vere, ovaj, veličine bio.

Komentari su onemogućeni.