Ovde se ništa ne menja…

Nothing changes here and nothing improve…

Verujem da bi ovaj stih mogao biti jedan od razloga što je Calexico toliko voljen bend od strane malog broja ljudi – ali jako. Jer, ako ćemo malo da razmislimo, tako malo ljudi ima manir da razmišlja svojom glavom i da pritom ne pravi performans od toga.

Reč je o sledećem.

Stih iz uvoda pripada pesmi koju danas slušamo. To nije izvedba iz Beograda – nijedan raspoloživi video snimak sa Kalemegdana nije tehnički prihvatljiv – ali će vam dati sliku šta se tamo sinoć dešavalo. Ako ste bili, setićete se drugog bisa. Ako niste bili, žao mi je što moram da vam kažem da ste propustili nešto veličanstveno.

Pričao bih vam mnogo, ali nisam u stanju: stanje šoka u kom se još uvek nalazim prevazilazi moju moć suvislog saopštavanja. Bude li Peacock našao put iz sličnog mentalnog stanja u koje je sinoć takođe zapao°, čitaćete ovde o koncertu. Ne bude li tako, šta da se radi. Život teče dalje i mi se nalazimo na koordinati četvorodimenzionog prostor-vremena sa koje ovaj koncert ne možemo da pohodimo ponovo… Ali neki drugi – ko zna.

Bilo je i dobrih ljudi, prijatelja oldvejvera, koji su progutali svoj animozitet prema najboljem žanru muzike koji dolazi preko bare, pa su za potrebe naših kućnih arhiva snimili koncert sa radio-talasa one američke stanice. To ne mogu da podelim sa vama, jer to bi bila piraterija, a mi se piraterijom ne bavimo. Angel Uostalom, ne bi vam ni pomoglo da imate taj snimak: ako niste bili tamo, šta će vam.

 

________
° Znam to, bili smo tamo zajedno: ulaznica za ovaj koncert je bila rođendanski poklon za mog prijatelja, koji mi je otkrio Calexico još u prošlom stoleću. Bio je ovo maleni pokušaj da mu se odužim.